Uvijek kad pomislim da sam online napravila dovoljno gluposti te da će mi iste trajati barem neko vrijeme, razuvjerim se. Samo kaj ovaj puta ću imati hordu željnih moje krvi za petama :-)). Znate li dobre tenisice za trčanje :-)).
Ovaj puta se radi o knjigama. Istim onim knjigama koje uporno, revno, željno downloadam i uživam u njima. Pa sam tragajući za sasvim desetom knjigom naletjela na HPADH, brzinom munje (eh, da mi to adsl dozvoljava) skinuh, pametno ne googlah čisto da vidim kaj sam skinula, nego odoh spavati. Bilo je 3-4 ujutro, a rano se dizah, ako to može smekšati ikoga. Digresija: Za one koji ne znaju caps lock skraćenicu, ne očekujte da ću Vam pomoći, želim ostati tajanstvena, gomila žednih moje krvi i tako to :-)).
Zatim je došao zanimljiv, ispunjen vikend, tijekom koga brbljah o svom otkriću uzduž i poprijeko pa ga i majlah uokolo. Moja duga jezičina, nije me po prvi, a ni zadnji puta upropastila. Konačno, sjedoh u miru netovskih boginja za svog najdražeg i počeh čitati. Nije baš bio mir boginjama nadahnut jer su se počeli javljati upiti tipa: Spojlaj kraj, pliz :-)). Ali, to me ponukalo da uključim mozak, nakon mozga i Google. Kako ono ide: Znanje je dvojako, jedno je ono koje posjedujemo, drugo je ono kojim se znamo služiti.
Odgovorno i dokazano tvrdim da je neznanje gadna stvar. No, maloprije shvatih da je znanje još gadnije. Daklem, to kaj sam skinula ima 281, a trebalo bi imati oko 700. Nikad više ne ću reći da veličina nije bitna :-)). Google svakaj kaže, tješi me to da su sve informacije dan poslije mog upitno sretnog i neupitno nepametnog otkrića. Tako da sam i odmah uključila mozak (kaj mi se ne može dogoditi ni u snu, ali živim u nadi), ne bih došla ni do kakvih spoznaja.
Pitanje jest je l' to trećina prave stvari ili najobičniji fanfiction? To zapravo nije pravo pitanje, ono glasi hoću li preživjeti :-)). Ima jedan fanfiction koji se skida za «pravog» i drugačije počinje od ovog mog. I to mi je jakiiiiiiiiiii argument. Kad tona njih navali na mene, zaustavit će ih na pola nanosekunde pa im dati dodatni motiv :-)).
Prava stvar je, «navodno», čuvana bolje nego Fort Knox. Navodnici su samo odraz uzaludnih nadanja :-)). Kolika je vjerojatnost da će mala, slatka chatterica naletjeti na zlatno runo, nekim čudnim snagama ispuzalo iz Forta Knoxa. Otprilike jednaka vjerojatnosti da ću/će (kako je zeznuto pisati u trećem licu :-)) ) preživjeti.
Tja, poslah dva majla, moleći za milost. Čak i prije nego sam čitajući, naletjela na jedan krivi detaljčić. Nije uopće detaljčić, nego, hm, joj, u pomoć :-)). Ubit će me, a prije toga će me mučiti. I to će sve napraviti prije bitnog datuma. Umrijet ću u neznanju, ionako i živim u njemu, ali pričekajte barem da pročitam pravu stvar pa me onda ubijte :-)).
Sad razmišljam, kao i uvijek prekasno i pitam se di mi je bila pamet. Kako sam uopće mogla pomisliti da sam naletjela na pravu stvar? Gore spomenuti Fort Knox, zatim općepoznata (da, čak i meni znana) činjenica kaj je bilo nakon izlaska prijašnje prave stvari i pojavljivanja iste na netu. I to nakon izlaska! Ovaj uskličnik ću si utefteriti u čelo visoko.
Koristim posljednju prigodu da pozdravim mamu i tatu, bližu i udaljenu familiju, susjede kojima više ne će smetati moj smijeh u neke, za njih, čudne sate :-)). Ne plačite za mnom, dobila sam ono kaj sam i zaslužila :-)). A svi vi (malo vi, jer je množina umnožena i prekomjerna) koji ćete me sasvim opravdano smaknuti, bez obzira na svu moralnu veličinu, odgulit ćete zbog mene k'o zbog prave :-)). Ovo je samo bio pokušaj, ako puzanje i molbe za milost ne pomognu. Napisala sam ako, no čens da i na trenutak ikoga zaustave. Mene ne bi, kad :-)). Uostalom, nije li mi dozvoljna kazna to kaj sam (opet) napravila budalu iz sebe. Nije, al' nema veze :-)).
Lupam glavom o monitor i čudim se :-)) ...
Jer ne zvuči prazno :-)) ...
Narafski, monitor nije prazan :-)) ...
Post je objavljen 24.04.2007. u 02:13 sati.