Pregled posta

Tunel, raj i metla

Polako je koracala kroz bijeli tunel. Nesigurno se osvrtala oko sebe i zastajkivala. Pokusavala je shvatiti gdje se nalazi. Cinilo joj se kao da je u nekakvoj cijevi ili tunelu. Strop i pod tunela bljestali su bjelinom, iako nigdje nije bilo svjetiljke ili bilo kakvog izvora svjetlosti. Vlastite korake nije cula. Pod je izgledao tvrdo poput betona ili plastike ali njoj se cinilo kao da hoda po mekoj travi. Ili oblacima?

“Ovo je, znaci, put u nebo”, zakljuci Encarnación zadovoljno i nastavi koracati prema naprijed, tunelom kojem se nije nazirao ni pocetak niti kraj. Samo bjelina i svjetlo. Puno svjetla, poput unutrasnjosti neonske cijevi. Bila je sretna jer nikad nije sumnjala da ce jednog dana zavrsiti u raju. Citav zivot je cinila samo dobro, kako bi uslijedila nagrada poslije smrti. Vjerovala je cak i da ju je ime Encarnación obiljezilo za citav zivot. Bila je dijete velikih vjernika katolika, kojima nedjelja nije mogla proci bez mise. I njoj su prenijeli vjeru u Boga, kao necega sto je najvaznije na svijetu. U prijevodu sa spanjolskog je Encarnación znacilo inkarnacija, utjelovljenje Kristovo, a ne “re-inkarnacija” kao sto su mnogi ovdje vjerovali. A Encarnación nije vjerovala u reinkarnaciju, nije vjerovala u ponovno rodjenje, ni u ljudskom niti u bilo kojem drugom obliku.

Po glavi su joj se rojile slike. Visoke zgrade i skucenog stana. Glasnog lupanja po vratima i vikanja. Njenog panicnog skupljanja plahti po ormarima i njihovog vezivanja u jedan niz. Gledala je svoj pad u ovaj tunel. Padala je kao u usporenom filmu, svaki put iznova.Od plahti koje su se jos njihale amo tamo, viseci iz prozora na trecem katu, do ovog tunela, u koji bi ulijetala bez da dodirne plocnik koji je spustajuci se niz plahte pokusavala dosegnuti.

„Glupaca,“ rece samoj sebi, shvativsi da plahte ne dosezu niti do polovice zgrade. A na prozoru treceg kata, prozoru stana njenog ljubavnika, tiskale su se dvije osobe u policijskim uniformama. „Oni su lupali po vratima,“ zakljuci Encarnación, sjetivsi se povika: „Policija, otvaraj“. Iako je stan pripadao Franzu, nije ni pomisljala da bi policija mogla traziti njega. Sumnjala je da je bio sitni kriminalac, ali si to nije zeljela priznati. Voljela ga je. Bila je uvjerena da policija trazi upravo nju, ilegalnu imigranticu u Austriji, i da zna da se tu krije. „Provaliti ce vrata,“ bila je uvjerena. A izbacivanje iz zemlje je bio njezin najveci strah, veci od boravka u zatvoru.. Da je poslusala savjet svojeg sina, postala bi sluzbeni azilant. Jer sin, ozenjen za svicarku, joj nije mogao pribaviti vizu za boravak u Austriji. Cak je sumnjala je da to u stvari nije niti zelio pokusati. Stalno ju je nagovarao da se vrati u Kolumbiju a njega pusti da zivi svojim zivotom. Ona je svojeg jedinca obozavala i nije mogla zamisliti da ga vidja samo jednom godisnje. I odlucila je ostati u Austriji. Svakodnevno je cistila i kuhala u stanu svojeg sina. „Neka vide da sam im potrebna,“ razmisljala bi cisteci i trudila se biti sto tisa i neprimjetnija, kako ju ne bi otjerali. Znala je da je jedini nacin ostanka blizu njega bio njen vlastiti stan u istom gradu te je radila je od jutra do mraka kako bi svoju namjeru sto prije mogla ostvariti. Bila je cistacica tudjih stanova i stubista.

„Nedostajat ce mi u raju,“ sa sjetom pomisli na duge godine koje ce provesti cekajuci ponovni susret sa sinom. Najednom se upita zabrinuto: “Sto li ce reci andjeli kada vide jednu ovako tamnu zenu?” ali se odmah sjeti da bi u raju svi ljudi trebali biti jednaki. I da ju tu nitko nece, kao u Austriji, vrijedjati ili podcjenjivati zbog boje koze. Ili se rugati njenoj kosi koja je poput kakvog grma divlje strsala na sve strane, i koja je svojom neukrotivoscu ponekad podsjecala na kugle korova koje vjetar divlje nosi amo tamo preko pustinjskog pijeska. Veselila se raju i zato sto se nadala da se tamo nitko nece usuditi njoj iza ledja saputati, ali tako da ipak dobro cuje, o njenom navodnom zanimanju. Govoriti „gledaj kurvetinu“. Nije razumjela zasto bi trebala biti kurva, samo zbog toga sto je i u svojim pedesetim voljela nositi mini suknje i uske majice jarkih boja. U njenoj domovini je to bila normalna stvar. Djeca u raju za njom vise nece vikati “vjestica, vjestica!” zbog metle od koje se nije odvajala. Ipak je to bio njen pribor za rad i nije ga se sramila cak niti na ovome svijetu.

„Metla, ali gdje je moja metla?“ vikne odjednom i pogleda u panici svuda oko sebe. „Ne mogu u raj bez moje metle,“ rece naglas, okrene se i pocne ubrzanim korakom hodati putem koji je upravo presla. Ugleda jarko svjetlo na kraju tunela i pocne trcati. Culi su se glasovi. Bili su sve brojniji i glasniji. Jedan piskutavi glas je posebno jasno cula i nije joj se svidjao. Govorio je nesto o komi. Da se netko budi iz kome. Nije joj bilo jasno da govore o njoj. Ona ce samo sto brze uzeti svoju metlu i vratiti se natrag u tunel.

pricu objavljujem u dogovoru s blogericom Zona Z.. zadane rijeci su bile: azilant, ljubavnik, kriminalac, policija, prozor, treći kat, čistačica, metla, kosa kao grm...draga Zono, nadam se da si zadovoljna, mada bi tekstu dobro dosla jos jedna lektura a o prepravcima bolje da i ne govorim :)).

Post je objavljen 23.04.2007. u 18:31 sati.