"U JAME SU S MRTVIMA BACALI I ZIVE LOGORASE"
Srbi su svakodnevno ubijali logorase u logoru"Omarska"i odvozili ih nekuda.Cinili su to raznim vozilima,a
najcesce sa jednim kamionetom"tamicem".
Leseve su morali utovarati sami logorasi.Cetnici bi onda,svaki puta,njih 3-4 vozili zajedno sa lesevima,da bi oni leseve i istovarili u masovne grobnice.Kada su odvozeni zivi logorasi sa pobijenima,nikada se vise nisu vracali.
To se utvrdilo otkrivanjem masovnih grobnica i eksumacijom leseva iz njih.Forenzicari u utvrdili da su u jame cetnici bacali i zive sa mrtvim logorasima.Dokazano je to u jamama,masovnim grobnicama na Lanistu,Sanskom Mostu(vise grobnica),Kljucu,Hrastovoj Glavici itd.
U logoru se umiralo i od gladi,od bolesti logorasa koje Srbi nisu htjeli da lijece.
Davali su nam samo jedan obrok dnevno.To nije bila hrana.To su bile nekakve splacine.Ponekad bi u porciji nasli list kupusa ili 2-3 krompira.Sve je bilo neukusno i prokislo.Kruha su nam davali veoma malo,
ponekad cetvrtinu,a ponekad samo osminu od kriske.Rucak je trajao svega jednu minutu...U prostoriju za objed ulazilo je po 30 logorasa.Kada bismo ulazili,strazari su stajali na vratima i svaki put nas tukli.
Udarali su nas toljagama,motkama,sinama,kundacima...Po prostoriji bi sipali motorno ulje,tako da bi
ljudi padali jedan preko drugog.Kretali smo se trcecim korakom.
U logoru se moglo vidjeti svasta:ljudi izbijenog oka,izbodeni nozevima,pretuceni,krvavi...Stajali smo u red kako bismo uzeli tanjir,trcecim korakom isli na mjesto,pojeli jelo i samo ako bi jedan pogrijesio i ne bi sjeo na stolicu,svima bi zabranili jelo.Supa je bila samo malo zamascena voda.Kada bismo je pokusali,
trcecim korakom smo vracali porciju i izlazili.Nase zene su morale dijeliti tu hranu,a oko nas su bili strazari.Na mjestu gdje je bio kruh stajao je strazar...Kasnije sam i ja dijelila hranu i prala sudje.Znala
sam oprati i po 3500 tanjira hladnom vodom,bez deterdzenta.Bila sam ponosna sto sam to radila.Iako to nije bilo pravo pranje vec samo sapiranje,bilo mi je drago sto moji rodjaci,prijatelji,moje komsije
Bosnjaci i Hrvati bar ne jedu iz prljavog.Mi zene smo se mijenjale oko pranja sudja,jer jedna zena ne bi mogla to izdrzati.To nam niko nije naredjivao.
"KRALA SAM KRUH"
Za 47 dana,koliko sam bila u logoru"Omarska",nisam nikada uzela nesto da jedem osim hljeba.Nista drugo nisam ni mogla.To je bio moj revolt prema njima.Znali su me udarati i sutati,ali ja njihove splacine nisam htjela.Posto sam za mjesec dana izgubila skoro 20 kilograma pocela sam da kradem kruh.Krala sam ga tako sto sam,kada sam dijelila hranu,trpala kruh u pantalone,s tim,da sam,kada bi naisao prvi logoras,davala i njemu.Tako sam pomagala i nasim ljudima,logorasima.
U logoru Omarska bilo je svega,od klasicnog zlostavljanja do surovog silovanja.Uvecer bi Srbocetnici
dolazili i izvodili jednu po jednu Bosnjakinju,pa i Hrvaticu.Tukli su nas.Svasta su nam govorili i vrijedjali nas.Govorili su nam:"J... vas Alija,Tudjman,Tito...,kurve,kvocke,budaletine..."
Svaku vecer smo se prale i kupale hladnom vodom.Htjele smo time da njima dokazemo ko smo i sta smo.Smrdjele smo od napornog rada i bile smo prljave i zato smo to radile svaku vecer.Imale smo samo jedan ves i njega bi stalno prale i mokrog oblacile.
Jedne nedjelje,kada nije bilo dovoljno hrane,bilo je mozda za samo dvije grupe ljudi,logorasi su umirali od gladi,jer su vec bili izgubili i po 30-40 kilograma tezine.To je bilo ocajno.
Onda su Srbocetnici pred patrolnom kucicom dijelili neki pekmez.Morali smo protrcati i to uzeti dok su se svi oni smijali i vristali.Dijeljenje je islo brzo.Tako su nas psihicki unistavali.Svi oni su bili maloumni,
gotovo ludjaci.Svi su oni ranije isli u specijalne skole za mentalno retardirane.Kada bismo morali proci kraj njih,udarali su nas i stipali,vrijedjali nas,psovali.
SVAKI DAN JE BIO ISTI.POCINJALO JE SA PREBROJAVANJEM MRTVIH.LJUDI SU MASOVNO UMIRALI.
Uvijek cu to pamtiti i necu nikada zaboraviti.Pricacu to svom unuku,koji danas ima samo tri godine.Neka i on zna sta se desilo.
Moja kcerka je znala da sam ja u logoru,dok sin nije.Ono sto je mene odrzavalo svo vrijeme i hrabrilo me,bilo je to sto sam znala da su moja djeca bila slobodna i daleko izvan ovih bizant-fasista i sto sam se nadala da im nista ne mogu uraditi od onoga sto cine meni.
"BILI SU TIHI.NISU MOLILI NI PLAKALI..."
Poslije rucka 23.VII 1992.godine,bila je nekakva mucna tisina.Bilo je jako mirno.Taj dan su odveli 11 nasih ljudi,intelektualaca,i nikada ih vise nisu vratili...Kada su ih poveli,isli su jedan po jedan.BILI SU TIHI.NISU MOLILI NI PLAKALI.ISLI SU KAO DA IDU NA POSAO,NA OBJED,A NE U SMRT.Tada sam bila ponosna na njih.
Medju nama je bila i FADILA MAHMULJIN,kojoj su tada odveli muza.Gledala je dok su ga odvodili i jedna drugu smo stisle i zagrlile kako bi nam bilo lakse.
Uvecer bismo slusali krike i jauke drugih logorasa i logorasica koje su,jednu po jednu,vodili na mucenje,
pa potom na silovanje.Do nas su dopirali vrisci zena i srbocetnicko urlanje.Kada su ih odvodili,zene su morale ici sa njima.Vracale su se polumrtve.Puzale su,a neke su Srbi donosili i bacali ih onesvijestene medju nas.Jedna drugu smo uvijek bodrile i zajedno nam je bilo lakse.U nasoj sobi smo imali jednu zenu koja je bila ranjena u Kozarcu i svako jutro smo je morale iznositi.Jedno jutro je dovedena i jedna djevojka koja je bila ranjena u Carakovu.DOKTOR SADIKOVIC,i sam logoras,zasio joj je ranu,a pomagala sam mu ja i dva srpska strazara.To je radio obicnim crnim koncem i iglom.Pomagala sam mu,a strazari su je drzali dok je ona vristala.DOKTOR SADIKOVIC JE BIO HEROJ.
Sa nama je bila jedna zena kojoj su ubili sina,a u logor je dosla sa starijim sinom i muzem.Muza su joj ubili u logoru.Umirao je sedam dana i mi smo sve to gledali.Sin joj je imao veliku ranu na ledjima,koja nije mogla da zaraste.Udarali su ga svakodnevno po toj istoj rani,tako da mu je stalno curila krv.Kada
su je doveli kod nas,imala je po tijelu zive rane od ugasenih cigareta koje su gasili po njoj.Uvecer,24.VII
1992.,dosli su po nju i odveli je u razmjenu i otada joj se gubi svaki trag.Sa njom su odveli i djevojku SENU DAUTOVIC.Sena je imala 22 godine.U logoru je gadno propatila.Od tada se i njoj gubi svaki trag.
U logoru"Omarska"Srbocetnici su ubili OMERA i njegovog sina ADU koje sam ja poznavala.Pobili su jako puno Bosnjaka i Hrvata iz Prijedora,posebno iz carsije,sve intelektualce i poslovne ljude.
PRIJEDORSKA CARSIJA VISE NE POSTOJI.OSTALO JE SAMO BOLNO SJECANJE NA AGRESIJU JUGOSLAVIJE I SLOBODANA MILOSEVICA,NA VELIKI BROJ POBIJENIH RODJAKA I PRIJATELJA,NA STRAHOTE SRPSKIH FASISTICKIH KONC-LOGORA.OSTALA JE JOS SAMO NADA U BOGA UZVISENOG I NJEGOVU PRAVDU.JOS SAMO ZA PRAVDU ZIVIM,U NADI DA CE ZLOCIN BITI POBIJEDJEN I KAZNJEN.
Post je objavljen 23.04.2007. u 14:03 sati.