Još prije tren ili dva
bila je vidljiva tvoja sjena
ALI ugasilo se svjetlo na tvome prozoru
moje, još uvijek gori.
Gluho je doba noći,
iza mračnog svoda nebeskog
sakrio se mjesec, skoro pun.
Zbog toga možda želim lutati ove noći
i kao nekad,
dolutati u tvoje naručje.
Izgubiti se u tvojim rukama
i ljubiti te, do bola...
Ljubiti, kao da je to zadnje
što ću u životu učiniti.
Toliko strasti i još više nježnosti
izmijenili smo u noćima kao što je ova.
I dok drhtim od hladnog povjetarca
sjećam se živo drhtaja nas dvoje
izgubljenih u noći.
Gdje je sve to nestalo,
kamo se skrila sva silina kojom si me volio,
kojom sam te žudila ?
Kad bi se bar još jednom upalilo svjetlo,
kad bi barem na kratko vidjela život
i sjenku tvoje čežnje kroz taj mračni svod...
Ali ona postoji,
tu u meni je
i znam da šalješ mi je ti,
upravo sada, u ovoj tihoj,
našoj noći...
Post je objavljen 23.04.2007. u 14:41 sati.