Koliko može boljeti,
a samo je tiho pokucala na vrata,
Vječnost.
U strahu od sebe i tebe,
zatvorila sam teška vrata atomskog skloništa
u kojem sam potražila sigurnost.
Ali ne jamči sreću zatvaranje očiju
pred tim teškim i bolnim saznanjem
da ne poznaje granica ta prekrasna boja zalaska sunca
ta toplina kojom izlazeći iz daljina grije me vječnost.
Iako oprezna
ne mogu a da ne pomislim,
iako beskrajno tužna
ne mogu a da se ne veselim.
Nismo uspjeli,kako god nazvali vrijeme nebivanja,
koliko god bježali od stvarnosti,
nismo ju uspjeli istisnuti iz sebe.
Možda mi i nije dovoljno što se opet potvrdio krug
kojim smo nerazdruženi ostali u ovom varljivom svijetu,
možda mi više od svega treba tvoj pogledi
šutnja kojom ćeš mi reći sve,
pa danas živim samo zbog tebe...
Ali koliko može boljeti,
kako se opet može probuditi pored svih opreza,
bezbroj slika koje su zakrilile prekrasna svanuća
u kojima se nije promijenilo ništa.
Koliko boli, toliko i ne daje ništa
punina kojom izranjaš,
toplina kojom te grijem
i kada sam daleko od tebe,
Ti, vječnosti moja...
Post je objavljen 23.04.2007. u 14:05 sati.