Kada ti otvori oči netko
kome ne znaš lika
i kakve su boje njegove slutnje,
kada ti otvori oči netko nepoznat,
tada možeš bez ikakve ljutnje,
zagledati u svoje dubine
i pronaći možda, KLJUČ.
Oduvijek sanjarim, to je moje drugo ja.
I u ustaljenom ritmu života
ili kada se pojavi nezadovoljstvo postojećim
vadim iz naftalina NJEGA.
Pa kako god nazvala bol kojim
označavam godine s njim ili bez njega,
jasno mi je, ipak ga ne mogu kriviti.
Jer on siroče, probuđen mojim vibrama
javlja se da me spasi a ja mislim tlači.
Na meni je naravno da odaberem put,
ali ne da mi se više
hodati po oštrici noža,
jer naša jutra ipak ne postoje.
Kada ti otvori oči netko,
dalek a opet tako blizu otkrivenju tebe,
zapitaš se zaista i odgovor je tu.
Takva kakva jesam, sanjarim
otvorenih očiju u svojoj boli pronalazim ljepotu.
Možda da bih pisala...
Možda samo da bih se osjećala živom...
Da se pupoljak nikada ne rascvjeta
i osuši...
Post je objavljen 23.04.2007. u 13:53 sati.