I opet me oprala neka nostalgija...čemu ta konstantna nostalgija ja ne znam...ali...hmmm...ako se ne skuliram i počnem razmišljati koliko-toliko normalno,bojim se da ću puknuti od jada, a čisto sumnjam da za takve postoji servis.
Sama sam...taj osjećaj je tako okrutno prisutan da se ježim. Konstantno mi je hladno, ali ne samo zbog loše cirkulacije.
Na kraju dana, bio on ispunjen ili ne, ne osjećam ništa osim praznine. I nervoze, jer me prigovaranje ukućana jedino digne s hladnog nivoa.
Da, trebala bih se primiti posla kao što se uvijek primim, ali nekako to baš i ne ide.
U biti, znam što je posrijedi.
Nisam potpuno svjesna da će me za 5 dana početi prati adrenalin i da ću,primivši se posla, nabubati sve nabrzaka, i biti uzbuđena i sretna pred kolokvij.
I onda ću predati papir. I sve će biti drugačije. Samo ću splasnuti. Ko sladoled na suncu. Ko kad nagaziš na paradajz. Bljak.
Fascinantna činjenica u cijeloj situaciji je ta da nikad u životu nisam razmišljala o toliko tipova istovremeno. Ne istovremeno kao svi odjednom hahaha, već u istom periodu o hrpi različitih frajera.
I to ne nužno u seksualnom smislu. Stvarno!
I fali mi žensko društvo...jako..jaaako..
Zanimljivo je to...želim gledati svijet očima što više ljudi da bih spoznala vlastiti pogled..hermeneutika ili ne..u svakom slučaju sviđa mi se.
Koliko toga moraš proživjeti da znaš da ti je dosta?
Koliko toga moraš iskusiti da se odlučiš za jednu opciju?
I da li uistinu moraš iskusiti veći broj da bi prepoznao pravi osjećaj?
I da li je svim osobama pravi osjećaj isti?
Sigurna sam da nije. Jednom sam čitala nečiju teoriju o tome kako rijetke osobe imaju samo jednu ljubav u životu. Ništa novo, znam, ali da li bi brak po tome bio samo za određene pojedince?
Imam neki osjećaj da je institucija braka zamišljena kao zajednica 2 najkompatibilnijih ( utilistički ili emocionalno gledano,ne bih znala...) pojedinaca, do kraja, samo tako...
Ali kako, kako pobogu se odlučiti na takvo što?
Da li to po kriteriju što uopće želim od braka?Znači biram najboljeg oca, financijera, ljubavnika ili prijatelja?
Da li je MOGUĆE izabrati sve odjednom?
I što ako se prioriteti u međuvremenu PROMIJENE?
Na čin razvoda oduvijek sam gledala s gađenjem. To mi je bilo usađeno odgojem,pretpostavljam. Ali i ako razmišljaš kao dijete, kao prijatelj djeteta rastavljenih roditelja ili pak ako jesi dijete rastavljenih roditelja, mislim da mišljenje nije puno drugačije...
Sada na to gledam iz potpuno drugačije perspektive...Nemam osjećaj da bih se uz ikoga mogla stacionirati.Ne više.
Znam , premlada sam ja, ali opet-razmišljam.
Imala sam osjećaj da bi h se mogla vezati uz osobu. Ako ne do kraja života, onda dugo, duugo. Mislim da taj osjećaj, unatoč mojoj mladosti, baš i nije za baciti s obzirom na to da sam, kao iznimno nesigurna osoba, u to bila itekako sigurna.
I nije mi sve bilo ružičasto. Štoviše, bilo je i više nego sivo kojiput. Ali odgovaralo mi je.
I bila sam toliko sigurna u tu vezu da sam htjela i mijenjati par stvari. Ili pokušati iz eksperimenta. Jer ipak je puno vremena pred nama.
I zajebala se.
Baš gadno.
Jer sam tek tada shvatila da nisu svi spremni na eksperimente, i nisu svi spremni voljeti pod cijenu gubitka iste osobe.
Bila sam, i biti ću spremna. Takva sam. Naprosto, nemam kočnica. I neću stati.
Hrabra ću biti barem u tome da emocije ne zadržavam u sebi.
Ne govorim isključivo, ali načelno da.
Iznimke potvrđuju pravilo.
Evo me.
Spremna na nove rane.
Spremna na nove osjećaje.
Spremna na... život.
Do prve prilike kad će se pokazati suprotno, neka me taj entuzijazam grije.
Jer ovo jutro je gadno svanulo, a ja sam ostala pri sebi.
A da si čak nisam pripalila jednu :P
Post je objavljen 23.04.2007. u 11:37 sati.