e dragi moji je li to normalno .....ja se nekako ne dam obeshrabriti...
susrećem podosta mrzovoljnih...ljudi...a ja nasmiješena... oko mene i bolesti a ja vjerujem u zdravlje...oko mene bogati plaču kako nemaju ...a ja se sama sebi činim bogata sa ovo malo svojega materijalnog što imam..je li normalno to što se ja ujutro, kad pogledam svoje blizance mamina dva sunca i svog najstarijeg sina, sunce mamino, osmjehnem pa zahvalim bogu na novome danu i idem u dan nasmijana.....i nema ..toga ...nema čega....da me obeshrabri....kako to da me mnogi ne shvaćaju...pa ja sam u stvari jako jednostavna... ali me muči dilema da li sa njima ili sa mnom nešto nije u redu...ja ih promatram i dobro im je...a oni se često žale na ovo na ono sve tričarije i sitnice...meni ništa bitno...ništa što bi me i dotaknulo...i vidim u očima tih mrzovoljnih neshvaćanje ...vidim...nerazumijevanje pa ponekad čak osjetim da su skoro sigurni da sa mnom nešto nije u redu... dragi moji je li to normalno... a ja sam samo, mali, čovjek ,jednostavan, sretan i vedar što živi danas i što jest.. ...
Post je objavljen 03.05.2007. u 07:00 sati.