Samo ove godine u Hrvatskoj su se desila bar 4 značajna ekološka incidenta. Najzvučniji je svakako onaj koji se desio u Karlovcu gdje je od nepoznatih plinova preminuo Željko Martinović i njegov pas dok su šetali uz pivarski potok u kojeg je Karlovačka pivovara sustavno ispuštala razne kemikalije godinama, a na kraju se utvrdilo da je čak i odvod ugljičnog dioksida iz pogona za fermentaciju preusmjerila u odvodni kanal koji je završavao u tom potoku. Zanimljivo kako su svih ovih godina, pa čak i nakon incidenta državne službe koje su zadužene za sprječavanje eko incidenta tvrdile da je tamo sve u redu. Čak i nakon smrti Martinovića tvrdili su da je sve u redu, da bi onda iznenada inspekcija zabranila rad pivovari.
Drugi slučaj vezan je uz rafineriju nafte u Sisku gdje je došlo do popuštanja ventila koji je rezultirao šikljanjem nafte iz pogona rafinerije u okolicu. No to je samo jedan u nizu primjera onečišćenja od strane rafinerije. Puno teži slučaj se u biti dešava kroz cijelu godinu u Sisku, gdje je samo prošle godine zrak 150 dana bio zagađen iznad dopuštene granice. Nitko zbog toga nije odgovarao, a broj oboljelih od karcinoma u Sisku je nekoliko puta veći od ostatka zemlje. Nadležne institucije tvrde da sustav funkcionira. Kako i ne bi tvrdile kad je supruga predsjednika uprave INA-e na čelnom mjestu institucije koja je zadužena za kontrolu kvalitete zraka.
Treći slučaj je tvornica azbesta Salonit u Vranjicu. O tome je nedavno pisala i Slobodna dalmacija. „Kamioni azbestnog otpada bacaju se u more s južne strane tvornice prema Splitu. Nelegalna odlagališta su još u Mravinačkoj kavi, u Kosici, krugu tvornice, pokraj Žrnovnice. Tisuće vodovodnih i kanalizacijskih cijevi, krovova, zidova, stupova, pregrada u svim dalmatinskim mjestima načinjeno je od smrtonosnog materijala, koji je ugrađivan i u bolnicama…“
Ovaj slučaj posebno mi je zanimljiv jer se radi o području blizu Splita. Građani Splita očito nisu svjesni kakva opasnost se nalazi blizu njihovog grada. Nisu svjesni da taj azbest iz Vranjica pada po njihovom gradu i da ga oni udišu. Građani Splita godinama su sustavno trovani azbestom, a da oni toga nisu svjesni. Svaki put kad zapuše vjetar iz pravca Vranjica, azbest nošen vjetrom pada po Splitu. Tu se dakle radi o masovnom trovanju ljudi, a da nitko ništa ne poduzima već godinama. Čak se sa zatvaranjem Salonita odugovlačilo godinama. I nitko ništa ne poduzima. Nadležne službe ne nalaze potrebnim da protiv ikoga pokrenu kazneni postupak. Sustav funkcionira.
Četvrti slučaj desio se nedavno kada je u Hrvatsku propušten vlak s radioaktivnim željezom iz Mađarske. Nakon tog incidenta saznajemo da granica nije opremljena uređajima za otkrivanje radioaktivnosti. Drugim riječima, tko zna koliko je takvog radioaktivnog materijala ušlo u Hrvatsku? Ne bi se ni za ovaj slučaj saznalo, da tek u Zeničkoj željezari (!) nisu otkrili da se radi o radioaktivnom materijalu kojeg su onda iz Bosne vratili u Mađarsku. No unatoč svemu, državne institucije tvrde da sustav funkcionira.
Peti slučaj nije iz ove godine, ali ga je vrijedno spomenuti jer se radi o dugogodišnjem problemu. Radi se o povećanom broj slučajeva karcinoma kod stanovnika koji žive blizu Slunjskog vojnog poligona. Uzorci tla, vode i zraka ukazuju na povećanu koncentraciju teških metala koji se povezuju s karcinomom. Vojska tvrdi da to nema veze s njima, skoro pa da ispada da vojska puca iz pištolja na vodu za vrijeme vježbi. Nadležne institucije ni u ovom slučaju nisu našle potrebnim nekoga prozvati ili pokrenuti kakvu zakonsku akciju. Sustav funkcionira.
Da… sustav funkcionira… ali ne sustav sigurnosti, nego sustavno zagađivanje Hrvatske i trovanje njezinih stanovnika zbog krupnog kapitala koji ne haje za ljudske živote.
Post je objavljen 23.04.2007. u 08:57 sati.