I blizu tebe možda neko ide
Baš istim putem
Al s maglom je sliven
Potpuno za te i tebi je skriven
(Kočija prolazi onom tajnom planetom u čije postojanje vjeruju samo neki koji su tamo barem jednom u životu bili. I moj kočijaš zamalo projuri ne zaustavivši konje… ali opet ona predivna sila slučajnosti… jer rekoh mu da zastane… da malo bolje pogledam te oči…)
… a ako je ipak samo san... neka traje još malo…
Ponekad su nam baš oni nedosanjani snovi najdraži.
Ali hvala ti za onu stvarnost koja se desila. Hvala ti za svaki trenutak u kojem mi je pomisao na to da negdje postojiš obasjala lice osmjehom, ulila toplu blagost u oči, zagledane u daljine neizvjesnosti…
I što je naš susret bio dokaz da postoje ljudi koji su stvoreni jedni za druge.
Ne žalim ni za čime, ta naučio si me da proživljavam ljepotu trenutka dokle traje…ne misleći na ono što bi se moglo desiti..
U svakom trenutku života postoje stvari koje su se mogle dogoditi, a nisu. Postoje magični trenuci koji prolaze nezamijećeni…
Ne žalim ni za onim predivnim, nikad ne dodirnutim obroncima sreće. Jer je već svaki pogled na njih bio vrijedan svega... pa i ove neizbježne praznine kada si ih odnio sa sobom (ili to ipak samo vješto sakrio od mene?)
Ne žalim ni za time što se ona mala tinjava zvjezdica što sam je držala u ruci na kraju ipak rasplinula. Kako bih žalila, kad je tako predivno bilo držati je i jednostavno gledati… Kako bih žalila kada te tako predivno bilo imati kraj sebe…barem na trenutak.
I kada bih sve dane svoje budućnosti provela u samoći, zbog onog što sam jednom imala nikad ne bih bila usamljena.
I kada bi svi koje ću ikada dodirnuti svojim srcem i dopustiti im da postanu dio mene, bili nedostojni tebe, nikad ne bih zatvarala oči ljubeći tvoje usne na njihovima, ni žalila što nisu kao ti…
Kada je tolika sreća već bila samo sresti te..
Ne znam hoću li ti se ikada zagledati duboko u oči i dopustiti ti da ispod mog ponosnog pogleda pročitaš nježnu želju za tvojom blizinom, mekoćom tvog dodira i nestajanjem u beskraju tvog zagrljaja…
I ne znam hoću li te ikad više povesti ovom kočijom, ne znam ni hoćeš li se smjestiti između mene i ove moje prijateljice i putovati s nama kroz mnoge daleke gradove i perivoje… Hoćeš li ovog trena otići… ili si već otišao, a ja to ne znam jer još budna snivam… ili ćeš ipak još neko vrijeme ostati… i hoće li se to neko vrijeme zvati zauvijek…?
Dan se blagim žalima produljuje u nepoznato.
I tako je predivno... ne znati…
(Sve je to zbog lošeg vina, kažeš? Kako god… mogla sam ti ipak sve ovo noćas šaputati nježno na jastuku…)
Post je objavljen 23.04.2007. u 00:07 sati.