Malo stvari djeluje više frustrirajuće od činjenice da se trudiš uzalud...
Kada u nešto vjeruješ nije teško dati posljednji atom snage za to, ali ovako...
Truditi se za nešto što ne postoji prije ili poslije postaje zamorno...
Pitanje je samo koliko čovjek dugo može davati bez da dobiva išta za uzvrat...
Koliko samo energije treba da bi se nacrtao osmjeh na lice kada ti nije do ničega...
Koliko snage treba da bismo odmahnuli rukom kao da nam nije stalo iako nešto bitno u našem životu nepovratno nestaje...
Mojoj ludoj glavi su stvari prilično jasne...
Shvaća da sam potrošila previše vremena i energije na borbu sa vjetrenjačama...
Shvaća da se bajke meni ne događaju i da su svi moji prinčevi gadovi koji ne mare za tuđe osjećaje...
Nije problem u ludoj glavi...
Problem je u ludom srcu...
Ne znam otkud mu toliko hrabrosti da uvijek iznova oprašta... da se uvijek iznova nada... da uvijek iznova voli...