Procvali jorgovani zumbuli od cvali na zvoniku stara zvona
ona zvone srce iz grudi želi da ode on se ženi nije lako meni
stani zvono nemoj da zvoniš da mi dragog ti zoveš
da se ženi zar ti ne vidiš da stojim u sjeni da ga gledam
on me gleda ali ne pricamo a da si htio pred metak bih stala
za tvoje poljubce i dodire gazila bih minska polja za tvoje osmjehe a
ti ljubiš nju a ja samujem
u sjeni krijem se danas nestajem da si rekao bila bih ti sve
puno se puta upitam šta je život zar je to kap vode u moru
kada ti nestane sna i prebrojiš sve zvjezde
na nebu i znaš kad sunce podigne glavu
a kiša koliko kapi pusti tada sklopiš oči
pomisliš na ljubav i na poljubce vatrene
a onda pogledam u tebe stojiš kraj nje ti
smješiš se ali zašto pogledavaš u sjenu
zašto gledaš ostavljenu ženu
ti neceš nocas biti samnom na istoj adresi
nema spasa nema više povratka
nema više šetnji pored rijeke pored stare česme
sretno ti bilo reci hrabro da i ne gledaj u sjenu
jer nestala je žena koja je izgubila sve jer voljela te
i da znaš da gledam još tvoju sliku i ljubim lice tvoje
proklete bile noći kad si me ljubio da bih te danas izgubila
i u sjeni stare vrbe kradomice te gledam sretno ti bilo
da bar ti se nikad ne spavalo da i ti brojiš zvjezde
i poljubce koje si mi poklonio i da misliš na moje usne koje si žarko ljubio

Post je objavljen 22.04.2007. u 11:30 sati.