Ja sam neoženjeni ;) sredovječni muškarac. Živim u Gorskom kotaru. Danas nam pada snijeg i čini mi se da će ovo biti skoro deseti dan kako moje oči nisu vidjele zraku sunca. Količinu depresije koja se u meni nakupila mogu usporediti s ludilom koje hvata stanovnike Aljaske kad im padne mrak na par mjeseci.
Ne mogu više ovako. Nemam žene, djece, a najbolje godine života ostavio sam u dvorištu cjepajući drva i svađajući se sa pomahnitalim vjevericama. Znam da sam blizu mora, ali posao šumara koji obavljam ne ostavlja mi puno mjesta za odmor. Uz to, gazda firme za koju radim je obični šupak. Ajd dobro, nekad mi i isplati plaću na vrijeme, nekad mi dozvoli da odem pola sata ranije sa posla, ali uglavnom me prca gdje god stigne.
Nekad se uhvatim kako zamišljam da mu sjekirom koju nosim za pojasom odsjecam ono malo sramote što nosi u gaćama.
Zašto priznajem tko sam? Zato što me u zadnje vrijeme posjećuju. Tko? Pa glasovi. Čujem ih u glavi. Viču "Horvate....." A ja ih pitam "Što hoćete, glasovi?" A onda oni odgovaraju "Ubij se, na cirkularu od pilane...". I tako cijelu noć.. Majke mi dosadni su. I znam da neće prestati sve dok ih ne poslušam. Zato pišem ovaj blog. Kao oporuku.
1. Sjekiru ostavljam susjedu Peri. Pero, naoštri sjekiru malo je tupa.
2. Rogove od jelena, što smo ga spičili autom, a sad vise iznad ulaza u moju kolibu, ostavljam susjedi Majdi. Uvijek mi je zavidila na njima. Evo ti, pa ih sad okači gdje hoćeš.
3. Leptop ostavljam fra. Jozi iz Crkve. On je rekao da će mu za nešto trebati.
4. One gumene čizme do guzice dajte djeci mog rođaka Ćire. Ići će u London na studij, pa će im trebati.
5. Posteljinu spalite.
6. Pokopajte me u Zemlji.
7. Pero, prije nego što daš fra. Jozi Leptop, pobriši one slike što smo se slikali u štali kod Pepija. Znaš, one s ovcama... ehm... poljoprivredne.
Post je objavljen 21.04.2007. u 23:10 sati.