«Opa, koji komad!» –bio je to komentar jednog od biciklista koji je prošao pokraj djevojke koja je stajala na ulazu u dvorište.
Bila je zaista zgodna, osmjehnula se na komentar, ali ipak učinilo se kao da ga nije ni primijetila. Izgledala je uzbuđeno, kao da nešto čeka.
Bio je topao proljetni dan, sunce je sjalo visoko na nebu i obasjavalo njezine duboke, tamne smeđe oči, a lagani povjetarac mrsio joj je dugu, bujnu i pomalo kovrčavu kosu. Uvijek je bila spremna posvađati se oko boje svoje kose; dok bi svi tvrdili da joj je kosa crna ona je ustrajala u tome da im dokaže da je njezina kosa smeđa, tamno smeđa, ali nipošto ne crna, na kraju bi rekla da je sve to samo igra svjetla i sjene. Za sebe je često govorila da je kao dijete bila «mali plavi anđeo» - zbog kovrčave plave kose, a da je zatim postala «mali crni vrag».
Ima je 16 godine i bila je odlična učenica, roditelji su bili ponosni na nju, a dobro se slagala i sa svojim četiri godine mlađim bratom.
Toga dana nosila je kao i po običaju plave traperice i preslatku majicu žute boje koju je jednostavno morala imati čim ju je ugledala u izlogu dućana, a na nogama balerinke, izgledala je sexy, očito je i ona tako razmišljala jer se odjednom zadovoljno osmjehnula.
Nije dugo trebala čekati razlog onolikog uzbuđenja – puna tri sata spremala se za ovaj izlazak.
Konačno je došao. Izgledao je božanstveno, imao je kratku plavo-smeđu kosu – onakvu kroz kakvu je ona voljela prolaziti rukom dok bi je grlio i smeđu jaknu, oboje su voljeli smeđu boju. Bio je u svom BMW-u i izgledao kao glavna faca; a to je i bio, najljepše od svega je što je i on to znao.
Izišao je iz svog auta, prišao joj i zagrlio je… Činilo se kao da je nikada neće pustiti, izgledalo je kao da traje vječno… a tako se i njima činilo, znali su da su zajedno vječnost, beskonačnost. Otvorio joj je vrata suvozačkog mjesta i zatvorio joj ih kada je sjela u auto. Odvezao joj je do mjesta gdje će za tri godine biti njihova kuća, no prije nego što joj je to pokazao, šapnuo joj je na uho: «Znaj da si mi sve, volim te, nemoj to nikada zaboraviti… Uvijek me nosi u srcu.» - suze su joj krenule niz lice, on ih je obrisao svojim dlanom i pomogao joj da iziđe iz auta.
Zagrljeni su stajali i maštali o budućnosti koja je pred njima…
U sobi koja je nekada bila soba njezinih roditelja na trosjedu pred ogledalom trokrilnog ormara sjedila je djevojčica od 14 godina i skoro 8 mjeseci.
Plakala je, jecala… njene oči bile su prepune suza, a lice crvenog osipa.
Imala je obične smeđe oči kao i većina ljudi na planeti, bila je visoka 161/162cm, a u posljednje vrijeme teška između 53-54kg, kosa joj je bila smeđe-crne i pomalo kovrčava, a kao dijete imala je plavo-smeđu kosu. U njezinom krilu bio je mali sivi plišani slonić, posljednjih tjedan dana ona se nije odvajala od njega. Privila ga je uz sebe, uz svoje srce kao da se boji da će joj ga netko oteti, kao da se boji da će otići. Otići i zaboraviti je, pronaći nekog drugog.
Od same pomisli na to da bi mogao pronaći nekog drugog djevojka privije slonića još jače uz sebe, primi ga još čvršće, a njegovo krzno počne upijati sve one suze koje su joj tekle niz obraze. Plakala je još satima u toj sobi, sve dok nije vidjela da je pola tri, mama joj je trebala doći doma u tri, te je ona odjurila u kupaonicu prinaći nešto čime će prikriti što je radila dobar dio dana, plakala. Jedino što je pronašla bilo je sjajilo za oči – nikada se prije nije šminkala, iako je bila znatno ispred cura svojih godina i psihički i fizički – za nju je šminkanje bila glupost, kao gelovi i bojanje kose. Dok joj je mama došla doma ona se već vratila u rutinu bila je nasmijana, sretna i čistila je. Nitko od ukućana nije vidio koliko pati, nitko nije vidio one suze izdajnice koje su joj tekle niz lice dok je brisala prašinu, svima je uspjela podvaliti masku, nije bila ponosna na sebe, ali nije imala snage objašnjavati im, u njoj se krije nešto, nešto što tek sada izlazi na površinu.
Ona nije spremna, ali uvijek ide do kraja. Vrijeme je da i ona ispriča priču, ovo neće biti njezina prava priča, neke će stvari još neko vrijeme zadržati za sebe, neke razgovore malo promijeniti, ali bit i kontekst će uvijek ostati isti, idem na istinu, ali bez vrijeđanja ili povređivanja drugih, zato će neke stvari ostati onako kako i trebaju, u našoj prošlosti, u našem sjećanju.
Danas je dobila rezultate/nalaze od svih onih pregleda… Bila je sama u stanu kada su stigli, da nije bilo njega kraj nje tko zna što bi bilo. Konačno je saznala od čega boluje.. iako, sada bi dala sve da to nikad nije doznala…
Post je objavljen 21.04.2007. u 20:08 sati.