Pa tako i krenemo put Komisije. Voljena mi kao potpora ovaj put, moj nepokolebljivi suborac i čuvar u ratu za zdravu pamet. Svaka nova instanca zdravstvenog sustava novi je izazov za istu.
Treba li opisivati kako to tamo izgleda? Već pogađate: hodnik, desetak sjedalica uz zid, stotinjak ljudi natiskanih kao marva, zagušljivo, moraš se probiti do mjesta gdje odlažeš dokumente, ljudi čekaju i na stubištu koje je barem malo svjetlije. Čekaš da te prozovu. Svi izgledaju jadno, pa da, bolesni su, jeftina država, siromašno zdravstvo, jad i tuga. Ali zakon je zakon. Za sve jednako, osim za privilegirane. Ovdje ih očito nema. Bakice na štakama, ljudi u gipsu, trudnice... Trudnice? Zanimljivo. Ustanove da je žena trudna, ali ona mora svaki mjesec doći čekati kako bi komisija potvrdila da je trudna. Zakon je zakon!
A odmah shvatiš i zašto je zakon zakon. Na metar od mene tri šljakera, bazde na prvi jutarnji „mirogojček“. Iz iste su firme, kao babe ogovaraju šefove. Psuju pravo hrvatski, od alfe do omege, s kraja na kraj neba, po svim svetačkim rodbinskim linijama, uključujući i crkveni inventar. Ležerno na sav glas pričaju kako su potkupili doktora nekakvim suhomesnatim proizvodima i „kak im komisija nemre niš“ i kako su se izvukli od posla. Eto radi koga komisije i postoje. Zbog njih trudnice i invalidi čekaju kao stoka. Lijen, glup i zao naraštaj, tri prvoklasna primjerka zagađuju mi upravo akustičnu sliku. Pa ipak, koliko god da sam depresivan i smućene koncentracije, pitam se treba li ih naprečac osuđivati. Iskreno, ne znam. Ne vjerujem u teoriju da su ljudi proizvod društva. Ako si čestit, čestit si. Društvo je proizvod ljudi. Neodgojeni ljudi – divlje društvo. Barbari.
Treba imati na umu da je ovaj moj izvještaj, i ova razmišljanja, svojevrsna naknadna pamet. Prisjećanje, naknadna interpretacija. U tom trenutku u mojoj glavi nije bilo niti jedne jedine sređene misli. Samo panika, drhtavica i znoj. Sav napor uma i tijela bio mi je da suspregnem trenutni bijeg. Daleko od gomile, smrada i zvukova, negdje gdje je mir. I u grob bih živ legao samo da nađem mir, mir i tišinu. Sad mi je tek jasno kakva me nevjerojatna iluzija bila zaposjela. Ne možeš naći mir, pa makar i u grobnici, ako nemir koji te trese dolazi iznutra, negdje iz tebe samog!
Snagom volje, snagom kemiikalije pod kojom sam već mjesecima i snagom moje drage prisiljavao sam se strpljivo čekati. Napokon, prozovu i moje ime. Prestravljen, ulazim pred komisiju „koja me želi vidjeti“ i molim boga i vraga, sve svete i proklete da uspijem progovoriti rečenicu, ma barem riječ kroz stisnuto grlo! Napinjem sve snage da ono što budu rekli ne bude samo zvuk na dnu bačve, nego nešto razumljivo u kaosu u mojoj glavi. Zahvalno pomislim kako je blagotvorno što sam pod utjecajem lijekova. Oni su kao tračnice po kojima kliziš naprijed protiv svoje volje, koliko god se pri tom tresao od straha.
U kancelariji njih troje doktora. I lud i drogiran ipak vidim da su i oni izluđeni od posla i gužve, upravo opsade kojoj su izloženi. To me prestravi još više.
- Odobren vam je još jedan mjesec. Do viđenja. Slijedeći!
Izlazim u nevjerici. Htjeli su me vidjeti, a nisu me ni pogledali. Doslovno.
Trebam li opet pitati tko je ovdje lud?
Čudna, čudna je život predstava, i baš se meni dogodilo da pogubim sve konce svoje uloge.
Post je objavljen 21.04.2007. u 11:27 sati.