"VRACALE SU SE SUTKE,SLOMLJENE,RASCERUPANE,SMRDLJIVE..."
Tada su me,u Bosanskom Petrovcu,uveli u neku fabriku.U fabrici je bilo vise desetina ljudi,muskaraca i zena.Muski su bili zatoceni u jednoj hali,a mene su zatvorili sa jos sedam zena u jednu manju prostoriju.Spavali smo na podu,na konjskim dekama.Hranu su nam donosili dva puta na dan.Uvijek neke corbe,splacine.Ja sam bila stalno pospana,a i ostale zene su stalno polijegale.Za mene se zivot bio svrsio.Nisam vise imala muza.Nisam znala gdje je sahranjen.
Moj muz mi je bio vise od muza.Bio je to otac nase djece i najdragocjeniji prijatelj.Nisam mogla da prihvatim istinu.
Patila sam za djecom.Rekli su mi,kada sam pustena iz logora,da su ih cetnici odveli.Nadala sam se da cu ih naci,da cemo prezivjeti.Jako sam patila...
Svaku vecer,izmedju 22 i 23 sata,otvarala su se vrata naseg zatvora i po dvojica cetnika bi svjetlom rucne baterijske lampe sarali po nama i zaustavili svjetlost na jednoj zeni vicuci:"Ti!Podji sa nama na saslusavanje."Onda su isli svjetlom na drugu zensku glavu,pa su i nju prozvali.Zene su se dizale i izlazile...VRACALE SU SE SUTKE,SLOMLJENE,RASCUPANE I SMRDLJIVE.
Mene nisu prozivali.Pitala sam zasto i gdje ih izvode,iako sam sve znala o cemu se radi.Odgovor zena je
uvijek bio isti:"Idu na ispitivanje i saslusavanje".STID JE TADA BIO JACI OD ISTINE,pa vise nisam nista pitala.
Iz razgovora sa zenama,saznala sam da su se one u pocetku jako branile i opirale,ali da im je zbog toga bilo puno gore.Dvije zene koje su se u pocetku opirale i branile,na silu su izvedene i pretucene u hodniku.Kazu kako su ih gazili vani i poslije se nisu vratile.Pokazale su mi njihove stvari i slike.Bile su djevojke i nosile su slike svojih najblizih,a i svojih momaka.
Navecer smo svasta mogle cuti.Sa razglasa su se orile cetnicke nacionalisticke pjesme:"KO TO KAZE,KO TO LAZE,SRBIJA JE MALA...",pa onda pjesme o ubijanju muslimana,pjesme protiv Bosne,
protiv Alije Izetbegovica.
Krajem oktobra ili pocetkom novembra 1992.godine,jedne veceri otvorili su vrata i izveli jednu zenu,
Zinetu,a bateriju uperili i na moje lice.Vikali su:"IDES VECERAS I TI NA ISPOVIJED!"Pravila sam se da ne cujem i nisam se pomjerala.Do mene je lezala Suada i ona se digla govoreci im:"Evo me,sad cu ja",i posla je prema vratima.Zakljucila sam bila da me Suada hoce zastititi,da im se ona javlja umjesto mene,i bila sam u pravu...Odgurnuli su je,prilazeci meni.Uzeli su me obojica za ruke i izveli iz sobe.Bili su pijani.Dok su isli i vodili me hodnikom,JEDAN OD NJIH JE REZAO KAO PAS I PIO IZ FLASE RAKIJU KOJU JE DRZAO U DZEPU.
Uveli su me u jednu sobu u kojoj nije bilo nista osim jednog polukauca i jedne stolice.Bacili su me na kauc i naredili da se skinem.Molila sam ih da me ne diraju govoreci da sam bila ranjena,da mi je muz poginuo,da ne znam sta mi je sa djecom...A oni su se grohotom smijali:"HOCEMO DA VIDIMO VJERUJES LI U BOGA I ZNAS LI MU SE MOLITI NA PODU KAO I OSTALE BALIJE.MOZDA ONDA I NADJES DJECU."
Odbijala sam,a oni su me zgrabili i svukli me na silu.Ostavili su mi samo gacice na meni i naredili mi da klanjam pred njima.Plakala sam i molila ih da me postede govoreci im da ih Bog moze kazniti,da se ne moze klanjati nepropisno obucena,a oni su se smijali,samarali me i dirali mi dojke.
"TRAZIT CU SVOJU DJECU DOK SAM ZIVA"
Kad sam vidjela da me nece pustiti,zanijetila sam u sebi,iako sam bila bez abdesta,nisam se mogla oprati pred molitvu Bogu,i pocela sam klanjati.Kada sam u prvom rekjatu bila na sedzdi,poceli su da vriste,uzvikujuci pogresno tekbir"ALAHU EGBER",i dodajuci:"BOG JE SRBIN,SAMO SRBIN".Kad sam bila na jednoj od narednih sedzdi,jedan od njih je skocio na mene,stisnuo mi glavu koljenima,snazno me drzeci za ruke.Drugi mi je svukao gacice i tako,uz pomoc onog sto me je drzao,silovao me...Onda su se mijenjali.Jos sam imala snage da se borim,da se otimam.Nisam smjela jer sam bila u nemilosti.
Klonula sam moleci Boga u sebi da mi da snage da nadjem svoju djecu.
Kada su se divljacki izivjeli na meni,jedan je izasao iz sobe i poslije nekoliko minuta vratio se sa nekom krpom i kanisterom vode.Naredili su mi da se brzo operem.Nisam,medjutim,imala snage ni da se pomjerim.A onda su na mene istresli kanister vode,govoreci da ce me zaklati ako se ne dignem.
Posljednjom snagom sam se pridigla,obrisala krpom,dok su oni drsko pjevali:"TURKINJA SE MOLILA KRAJ VODE,DA JE SRBIN MOMACKI UBODE".Odveli su me u nasu zatvorsku sobu.Zene su se pravile da spavaju.Drhtala sam od hladnoce dok sam se iznemogla pokrivala tankom dekom.Suada do mene nije izdrzala.Plakala je jecajuci.Sa sebe je skinula deku i pokrila me njome.
Do kraja novembra 1992.godine,cetnici su i mene i druge zene nocu izvodili,silovali nas i vrijedjali.Hajra iz Sanice,ili Tomine,ne znam tacno odakle,podlegla je i umrla.
U decembru je dosao"Crveni kriz",a pred Novu godinu su nas odvezli i predali UNPROFOR-u kod Bosanske Gradiske.U Svedskoj sam bila do septembra 1996.godine.
I danas sam ocajna.Nikada nisam saznala sta mi je sa djecom,da li su ziva.Nadam se da su ziva,da su negdje u svijetu usvojeni i da nisu zaboravili moje ime i svoju Bosnu i Hercegovinu.TRAZIT CU SVOJU DJECU DOK SAM ZIVA.DANAS JE ISTINA JACA OD STIDA.
Post je objavljen 20.04.2007. u 14:03 sati.