Marketing
Knowing me, knowing you
MonoperajAnka je još prije koji tjedan otvorila zanimljivu temu na svome blogu. Trenutno nešto čitam, pa ostavljam u ovome postu svoj komentar na pitanje o tome koliko je 'na visini' pisati blogove (što je, kao oblik književnoga izražavanja, popljuvao Igor Mandić
):
Jer, šta bismo mi znali o tuđim dušama i mislima, o drugim ljudima, pa prema tome i sebi, o drugim sredinama i predelima koje nismo nikad videli niti ćemo imati prilike da vidimo, da nema takvih ljudi koji imaju potrebu da usmeno ili pismeno kazuju ono što su videli ili čuli, i što su s tim u vezi doživeli i mislili? Malo, vrlo malo.
Možda i važniji dio slijedi:
A što su njihova kazivanja nesavršena, obojena ličnim strastima i potrebama, ili čak netačna, zato imamo razum i iskustvo i možemo da ih prosuđujemo i uspoređujemo jedne s drugima, da ih primamo i odbacujemo, delimično ili u celosti. Tako nešto od ljudske istine ostane uvek za one koji ih strpljivo slušaju ili čitaju.
Riječ je o Andrićevoj Prokletoj avliji... Neki su možda i prepoznali govor fra Petra...
Često mi prolazi kroz glavu ne samo koliko poznajem druge nego i sebe samu... Imate li nekad osjećaj da živite 'podvojenim' životom: jedno ste u javnosti, drugo ste dok ste sami sa sobom u svojim mislima i strahovima? Katkad vas te misli i osjećaji iz tog intimnog, nikome (ili rijetko kome) znanoga života nadvladaju, pa se drugima oko vas vaše ponašanje čini u najmanju ruku čudnim. A vi tek tada zapravo dajete drugima ono od čega ste sazdani. Inače nudite samo krhotine svoga (istinskoga) bića.
Nalikuju li vaše slike vama samima? Ili je riječ o kopijama koje s originalom imaju malo ili nimalo veze?
pipi_piaf
Post je objavljen 20.04.2007. u 12:16 sati.