Blog Washington Rocks počinjem danas temom koja zaista 'trese' ne samo Washington već i cijelu Ameriku – 'nacionalnom opsesijom oružjem' koju nakon tragičnog događaja na sveučilištu Virginia Tech analiziraju i američki i svjetski mediji.
Za upoznavanje samnom za sada je dovoljna kratka biografija na lijevoj strani bloga. Blog 'Washington Rocks' nudi Vam moj osobni doživljaj glavnog grada SAD i Amerike.
Tekstovi na blogu sadrže moja osobna mišljenja i ne izražavaju stajališta Glasa Amerike, ustanove u kojoj sam zaposlen kao novinar i producent.
Slične, osobne blogove imaju i drugi novinari Glasa Amerike. Čitatelji koji žele saznati više o mom radu na VOA mogu 'odgooglati' moje ime ili, još bolje, poslužiti se tražilicom na stranicama www.glasamerike.com koje sadrže tekstove programa Glasa Amerike na hrvatskom jeziku.
Uz web stranice Glasa Amerike, ispod lijevo nalaze se i linkovi radio stanice National Public Radio, koja je izvrstan izvor informacija o tome što se događa u Americi i u svijetu te kavane Tryst u washingtonskoj četvrti Adams Morgan u koju često zalazim.
Ajmo sad o 'do zuba naoružanoj Americi'.
Grozan događaj u Blacksburgu, VA, može se promatrati iz više uglova. Ja ću se osvrnuti na činjenicu da je student Cho Seung-hui, koji je na sveučilištu Virginia Tech ubio 32 osobe, jedan od revolvera kupio u zalagaonici koja se nalazila nasuprot campusu.
Takva dostupnost oružja teško da će postati stvar prošlosti, bez obzira na tragedije poput ove. Pooštrit će se možda provjere osoba koje žele kupiti oružje, tako da se temeljitije utvrdi je li kažnjavana, ima li problema s drogom te kakvo joj je mentalno stanje.
Često se navodi korelacija između prisutnosti oružja, činjenice da se lako nabavlja te visokih stopa kriminaliteta. Dnevnik Washington Post neki dan je naveo podatak da je u 'nenaoružanoj' Britaniji prošle godine bilo 46 ubojstava u kojima se koristilo oružje. U New York Cityju, koji naravno ima znatno manje stanovnika od Britanije, takvih je ubojstava prošle godine bilo 590.
No, oružje će i dalje biti omiljeno. Razlozi za popularnost revolvera, pušaka i strojnica su kulturno-povijesne prirode, oni izviru iz činjenice da dobar dio Amerike ponosno zadržava 'graničarski' mentalitet, koji ima i pozitivne aspekte, recimo aktivizam i individualizam, ali i negativne - nasilnost i egocentričnost.
Po zakonu savezne države Virginia, građanin ima pravo kupiti jedan komad osobnog naoružanja svakih mjesec dana. Siguran sam da priličan broj stanovnika Virginije ovu odredbu smatra ograničavanjem njihovih građanskih prava. Drugi, možda nešto manji, smatra je tužnim ostatkom barbarstva.
Svatko tko gleda telku 'zna' da u 'Americi svi mogu kupiti gun' (što baš i nije istina, jer se pri kupnji mora napraviti neka vrsta background checka) i da pravo posjedovanja oružja jamči Ustav SAD (o raspravama o Drugom amandmanu Ustava SAD drugom prilikom, ako bude interesa). Uglavnom, u privatnim je rukama, prema nekim procjenama, više komada osobnog naoružanja nego što je stanovnika SAD – oko 300 milijuna.
No, Amerika je decentralizirana zemlja sa često vrlo različitim zakonskim rješenjima, ovisno o tradicijama pojedinog kraja. Zapad i Jug posebno vole oružje. Za razliku od tih dijelova Amerike, u glavnom gradu Washingtonu, gdje na izborima više od 90 posto glasača glasa za Demokratsku stranku, lokalni zakon zabranjuje posjedovanje osobnog naoružanja, osim u rijetkim, usko definiranim slučajevima. Strog je kao i europski zakoni.
Međutim, washingtonski lokalni zakon – gle čuda! – poštuju ljudi koji revolver vjerojatno tako i tako ne bi kupili, a ne poštuju ga kriminalci iz gangova koji su odgovorni za ogromnu većinu nasilja, koje je najčešće povezano s prodajom droge ili kaznenim djelima grabeža (pljačke i provale). Gangsteri kupuju oružje na ulici, ono je većinom već prethodno ukradena roba, a uglavnom potječe iz susjedne Virginije, u kojoj – kako već rekoh - zakonski nekažnjavana osoba ima pravo da svaki mjesec kupi po jedan komad ručnog ili drugog oružja.
Iako su stope kriminala u posljednjih desetak godina niže nego u sedamdesetima i osamdesetima, grad Washington - bez obzira na zabranu posjedovanja oružja od strane građana - još uvijek nazivaju 'nation's murder capital', zbog razmjerno čestih ubojstava.
So, what's your point? Skrati priču – možda će reći neki nestrpljivi čitatelj.
Vic je u tome što dobar dio Amerike smatra da građani imaju pravo da se i sami brane od nasilnika. Za državu, potencijalno opasna ideja - no zamislili su je utemeljitelji američke nacije, kao odgovor na europski feudalizam, u kojem je običan svijet imao znatno manja prava.
'Gun control' putem zakona dobar dio Amerike smatra iluzijom, jer bi – kako se smatra u tim krugovima – restriktivni zakon pogodio jedino poštene ljude (lovce, razne rekreativce, kolekcionare, ljude koji žive daleko od civilizacije), a ne kriminalce.
Kako je rekao jedan moj ovdašnji frend: “kad dođe stani-pani, nazovi policiju i nazovi Domino's Pizza, pa štopaj tko bu ti prvi došel - vjerojatno raznosač pizze“.
Na pitanje 'trebaju li pravo na nošenje oružja imati samo policajci i druge službene osobe' većina anketiranih Amerikanaca odgovara negativno. Ljudima iz Europe takvo je razmišljanje strano. Njima, ali i mnogim Amerikancima urbanog stila života, groteskno zvuči tvrdnja konzervativnog novinskog komentatora Cala Thomasa da bi žrtava na Virginija Techu 'bilo manje da je netko od napadnutih studenata i profesora imao pri sebi pištolj ili pušku s kojom bi se suprotstavio Cho Sueng-huiju'.
Osobno ne vidim razloga zbog čega bi bilo tko u svom domu trebao imati revolver, a kamoli arsenal strojnica. No, s druge strane, glupo je s visoka i arogantno gledati na one koji su, možda (kako ćemo vidjeti - veliko 'možda') drugačiji od nas, te ih instinktivno i bez mnogo razmišljanja otpisivati kao 'luđake'. To je mislim i slaba strana dokumentarca Michaela Moorea o tragediji u gimnaziji Columbine – taj superiorni, samozadovoljni pogled s visoka, bez mnogo razumjevanja, na 'sirovine' i 'budale' koje se pale na oružje. To je nastup s pozicije intelektualne lijenosti. Znatno je teže shvatiti i razumjeti (ne treba nužno i opravdati) zbog čega mnogi Amerikanci vole svoju dugu ili kratku cijev i ne vide nikakvu vezu između činjenice da se oružje može slobodno kupiti i tragedija poput Columbinea i Virginia Techa.
Moje su negativne, 'europske', predrasude o pravu na posjedovanje oružja bile donekle načete 1989., kada sam, kao student u Ohiou, na CNN gledao izravni prijenos tenkovskog gaženja kineskih studenata na Trgu Tienanmen, od strane komunističke vojske. Stotine mirnih prosvjednika poginule su zbog toga što su željeli da im zemlja postane slobodnija.
'Takva se tragedija u Americi ne bi mogla dogoditi. You fire at us, we shoot back' – sažeo je stav ovdašnjeg 'naoružanog naroda' američki konzervativni novinski komentator Pat Buchannan, koji je 1992. bio neovisni predsjednički kandidat.
1991. godine Tienanmen se mogao dogoditi i u Hrvatskoj. Kao i kineski vlastodršci, i Milošević, Kadijević i Adžić smatrali su da je najnormalnije da diktiraju svoje uvjete, samo zato što protivnik – narod - nije bio naoružan. UN uvodi emabrgo na uvoz oružja, gun-control par excellance, u skladu s načelom 'što manje oružja, to manje nasilja'. Žitelji Vukovara, Dubrovnika, Sarajeva i Srebrenice iskusili su na vlastitoj koži posljedice te nakaradne logike.
Američki Ustav, dokument pisan krajem 18. stoljeća, nastojao je – po mom mišljenju - spriječiti upravo takve 'Vukovare' i 'Srebrenice'. Njegovi autori smatrali su da je demokratsko pravo građana da se, bez obzira na postojeće vojsku i policiju, i sami organiziraju za obranu. Drugi amandman Ustava SAD predviđa građansku 'miliciju', danas rezervni sastav Nacionalne garde, ali i jamči slobodu posjedovanja osobnog naoružanja.
Nisam stručnjak za povijest hrvatske Vojne krajine, ali koliko mi se čini i 'stare pravice' u toj regiji također su sadržavale pravo posjedovanja osobnog naoružanja od strane građana-vojnika. Potomci uskoka, hajduka, partizana i čarkara – upravo kao i mnogi Amerikanci 'graničarskog' stila života – ponosni su i danas na svoje oružje. (Koliko se sjećam, u nekom video spotu Thompson ponosno mlatara nekakvom pucaljkom. Kakvo veselje.)
Za urbaniji sloj to je možda zastrašujući anakronizam, ali je taj sentiment činjenica. Kao i za sve drugo u životu, za naše porive plaćamo cijenu, koja je, kada je oružje u pitanju, vrlo visoka.
Post je objavljen 20.04.2007. u 09:00 sati.