Evo odma na početku mala obavijest...znate već da san tija obrisat blog prije jedno misec dana...i odusta san...i vidin da u zadnje vrime opada broj ljudi koji me komentiraju...pa san odlučija da ću uskoro onemogućit komentiranje i printanje mojih posteva...možda stavin sa strane chat box...a komentari mi više neće bit toliko potrebni...glupo mi je kad moran nekoga molit da me komentira...ja kad se sitin...dođen na nečiji blog i komman ga...iako me neki nekad mole da ih komentiran...to mi je više glupo i na neki način...neznan...ki da prosin nešto... Inače ja san ponovo zasija za komp jer mi se piše, ima nekih stvari, nekih vijesti, i tako...pa onaj rođendanski post neće stat ode cilu vičnost...rođendan je proša...dragoj san poklonija nešto lipo...danas nije bila u školi...boli je...pa eto pozz i brzo ozdravljenje želim...
Kad bi mene pitali kako san, virujte neznan šta bi van odgovorija...moglo bi se reći da san dobro..jedini problem je škola...mislin stvar je u tome šta se nakupilo dosta gradiva i to ne iz jednog nego iz nekoliko predmeta...i sad polako počinje ona panika...dva miseca prije kraja nastave...dobro mene još nije uvatila...al bi mi bilo bolje da se priberen i uvatin knjige...a kad samo pomislin na učenje...muka mi dolazi...na pitanju ljubavi i dalje je sve dobro (jej), eto u subotu će najvjerovatnije tonka i patricia slavit..pa eto prilike za malo zabave i ludovanja... hehe (a vako san miran khhm...) ...samo da bude lipo vrime...da nebude ka i danas...bože...damn...hehe...prvo oblačno...sparno...onda upačilo sunce...a šta ćeš sve je ošlo vragu...
Malo san vrtija stare teme na vodicama (ponovo ja zalazin tamo damn) i nako...ima nekih tema o kojima bi bilo lipo sa nekin popričat...mislin sa nekin u koga moš imat povjerenja...a ne sa nekin ko će te kasnije radi toga ismijavat u društvu...tj. tebi iza leđa...isto tako san se sitija jedne situacije...za koju bi radije volija da se nije dogodila...jer očito ljudi nemogu ili ne žele shvatit da neki imaju (ponekad) toliko problema da neznaju šta bi radili sa sobom, triba in ispušni ventil, tribaju neku osobu s kojon bi volili popričat...a to je u mom slučaju moj ćaća...evo odlučija san podilit sad sa vama nešto...naime kako je meni mater rekla...moj je ćaća ostavija nju dok je još bila noseća sa menon...tako da ja nikad zapravo nisan upozna svoga ćaću...ponekad mi se čini da je to dobro...mislin ko zna kakav je i šta je...al siguran san da bi mu pružija priliku ono da me upozna i sve...i cilo djetinjstvo ja san bija odgajan od strane matere i babe i manje od starijeg brata...šta bi ja da(o) da je moj ćaća bija tu uz mene....mislin...sad u zadnje vrime počeja san primjećivat neke stvari...tj...neke greške koje san radija...i neke stvari koje mi je mater usadila ono...da je tu bija ćaća sigurno bi moje ponašanje bilo na neku ruku drugačije...tj...možda bi lakše podnosija sprdanciju...zajebavanja...probleme...pa čak i ponekad depresiju...ali meni nije u cilju nikome pridbacivat neke stvari, pogotovo ne materi a ni ćaći...jer šta je, je - koliko nas god mater ili ćaća (ili oboje) pilali...ipak je samo jedan roditelj...i kad on ode...(umre ili napusti) onda se tek počinje primjećivat šta se izgubilo...a mi se naljutimo na njih za bilo koju stvar...a ono šta oni žele zapravo je to - samo najbolje za nas - al problem je u tome šta oni neznaju pokazat nama to na način da mi to shvatimo...pa čisti primjer iman u familiji...moj stariji brat ima problema sa drogon...mater mu je uvik davala šta je tija...al je on oduvik ka ono zločest..tj. dišpetan i upa je u svit droge (neki krive društvo...al nije društvo to koje će ti stavit drogu u tebe, to si ti sam, kao pojedinac, odlučija si isam da to napraviš)...i otkad san ja upa u crew ja san se prominija...dani su postali ispunjeni hehe, uvik se zajebavamo, i nekidan kad san reka materi da san bija cili dan sa svojin društvon, pitala me (a i prije je) kakvo je to društvo...mislin...boji se da me društvo ne iskvari ka brata...al uvjeravan je da neće bit tako...mislin...ka šta san već reka...nije društvo to koje te kvari...sam sebe upropaštavaš...i tako...evo podilija san sa vama mali dio svoga života...nemojte me krivo shvaćat kad nešto napravin...mislin...možda ovo i nisan triba napisat i objavit na blogu, ali evo ovo će napokon bit jedan pametan post, a ne uvik ona moja glupa pripovijedanja o koječemu...samo se nadan da ste uspili pročitat sve ovo jer na nisan umra dok san napisa sve ovo...polako san pisa...tj. vrimenski za oko pola ure...i u međuvremenu san malo ćakula na msnu i tako...
Nadan se da van nisan zada prevelike muke oko čitanja ovog posta...nije mi to bila najmera...al evo ovako san se ispuva na neki način...mislin sad mi je lakše...novi post očekujte najvjerovatnije u nedilju...onda je patricii rođendan...a tu bi moga ujedno bit i izvještaj od subote...ako buden sposoban za pisanje...moga bi ponovit ovako dugi post...ovo je ujedno i najduži post u povijesti bloga, a ujedno i 66. objavljeni post na blogu. A šta da van još napišen osin da van svima fala šta me čitate i kommate...i dragi moji blogeri i svi ostali do idućeg posta sve vas pozzan...adios...