Marketing
Baš volim ovo sunčano vrijeme. Cijeli dan bi se izležavala vani, uz neko jezerce ili još bolje more. Koliko su godišnja doba uranila, dokazuje to što sam se počela guliti po rukama i prije nego što sam uopće skužila da sam pocrnila. Jučer je eto malo zahladilo i donijelo nam kišicu. Neću se buniti, moglo bi tako biti uvijek, dva tjedna sunca i onda jedan dan kišica. Vječno proljeće. Inaće, jučer me spopao neki „čudan“ osjećaj. Zapravo i nije bio tolko čudan kolko mi je to bilo neko „otkriće“. Naime, posjetila sam dečka u V.Gorici koji je bio bubani. U tom gradiću više ne živim skoro dvije i pol godine i do jučer sam se još uvijek osjećala kao dio njega. Oko 22 sata dok sam čekala sama na stanici bus za Zagreb, gradić je bio tako pust, tmuran i mračan, gotovo neprijatan i prvi put sam se osjećala kao stranac. 3 čovjeka u busu, a isto toliko na ulicama. Kada je bus izašo iz V.Gorice, osjećala sam olakšanje, a kada sam izašla iz busa u Novom Zagrebu osjećala sam se zadovoljno i nekako toplije. Možda je to samo navika na uvijek neko događanje po danu i po mraku, na ljude koji uvijek nekud idu tramvajima i busevima, biciklima, autima i motorima, na razne radove koji se nerjetko zbivaju i po noći, ili sam možda jednostavno preboljela my little town.
Post je objavljen 19.04.2007. u 18:06 sati.