Bilo je kasno... Velik bijel okrugao mjesec je obasjavao grad... Na nebu nije bilo ni najmanjeg oblaka... Ljudi su spavali u njihovim toplim domovima... Ali Ivek je i dalje ležao skvrćen u tunelu... Nije mogao spavati... Djelomično zbog mjeseca a djelomično zbog toga što se stalno sjećao onog ubojstva za koje je on kriv... Nije se mogao suočiti s tim... Ali je bio svjestan da neće zaspati pa se ustao i krenuo šetati... Hodao je satima... Nije se obazirao na svijet oko sebe... Nije ga bilo briga za ništa... Samo je hodao... Odjednom je čuo nekakav zvuk. Bio je to zvuk kojeg je dobro poznavao i skojim je dobro bio upoznat... Okrenuo se i ugledao onog bijesnog crnog rotvajlera koji je trčao za njim nekoliko dana prije... Ali njega nije bilo briga... Ivek je hodao dalje... Sve dok pas nije zalajao... Ivek se opet okrenuo i pogledao rotvajlera... Gledali su se... I gledali... I odjednom je pas počeo trčati prema Iveku... Ivek je pobijesnio, izderao se:'Odjebi!!!' i uzeo neku metalnu šipku koja je bila na podu. Pas je zastao na kratko ali je onda opet krenuo... 'Upozorio sam te!', rekao je Ivek i nastavio stajati... Kad je pas dotrčao do njega Ivek je zamahnuo šipkom najjače šta je mogao... Na trenutak se začuo plač preminulog psa ali u brzo nakon toga je sve utihnulo... Nije se čuo ni najtiši zvuk... Ivek je pogledao psa i krenuo dalje... I tako je hodao...I hodao... Ni sam nije znao zašto to radi... Prelazio je stotine metara. kad odjednom stane i pogleda oko sebe... Nalazio se na jako poznatom mjestu... Bilo je to mjesto gdje su mnogi ljudi umrli a Ivek je bio kriv za njihove smrti... Bilo je to mjesto gdje se prije požara nalazila njegova kuća i gdje je ubio svoju obitelj... Sunce je polako počelo izlaziti... Počinjao je novi dan... Odjednom se na jednoj kući otvorio prozor i čovjek je provirio kroz njega... Čovjek je ugledao Iveka i uspaničario se. Počeo se derati na sav glas. Vikao je:'Aaaaaah!!!'. Taj uzvik je probudio ljude iz susjedstva. Ivek je znao da će prije ili kasnije netko zvati policiju a to mu sad nije trebalo pa je počeo bježati. Bježao je najbrže što je mogao. Jedan od susjeda je pozvao policiju koja je dojurila ne mjesto događaja za par minuta. Srećom je Ivek pobjegao iz ulice. Trebao je naći neko mjesto gdje će se sakriti. Dok je trčao gledao je oko sebe ali nije vidio ništa što bi mu moglo pomoći... Jedino što je vidio bile su sive monotone zgrade... Nije znao kud će... Čuo je sirene od policijskih auta i brzo je odtrčao iza najbliže zgrade... Policijski auti su samo prošli kraj te zgrade i na Ivekovu sreću nisu ga vidjeli... Ivek je drhtio i stajao naslonjen na zgradu... Bio je umoran od ovog glupog bijednog života gdje se mora skrivati od javnosti... Nije se više htio skrivati... Nije više htio tako živjeti... NASTAVLJA SE... Nadam se da vam se svidjelo. Uživajte!!!
Post je objavljen 19.04.2007. u 18:03 sati.