Marketing
STA CE TI FICO KAD MOZE AUTOBUS
Svi su kampovi za lito rezervirani, ni jedan vikend nije osta freee. Taj sam zadatak obavila, idemo dalje. Sad je vec ozbiljno kamp-oprema na redu, bez nje se bas ne bi usrecili sa samom rezerviranom povrsinom na travici. Dakle, da zavrsim s pricom o satoru. Nakon visednevnog promisljanja i premisljanja, ja sam na kraju skuzila da lazem kad prosipam okolo frazu kako nemam ‘camping experience’ jer moje predodzbe na temu kampiranja ipak nisu minimalsticke radi takve sustine moga bica (to je susta slucajnost da se poklopilo), vec se zasnivaju na visegodisnjem iskustvu. Iako naguzvana na dno ladice sa slikama nekih davnih zbivanja, ta su sjecanja zestoko uticala na oblikovanje moje vizije predstojecih ljetnih dozivljaja. Neko vece pricam s Perom na zadanu temu sator, i spominjem izvidjace i ljetna logorovanja iz mog djetinjstva, male satore za dva covika zakucane u zemlju klinom i konopom, naravno bez dna oliti ga poda, s tim da su poljski kreveti dugim nogama rjesavali sve eventualne obilnom kisom uvjetovane podne probleme. Lezis, gledas rjecicu sto oko tebe tece i fino ti. Udjes u gumene cizme i odsljapas u zeljenom pravcu. I tako dalje, necu u detalje, sve u svemu glavna se prekretnica u nasem povuci-potegni igranju na temu ocemo se guzvat u fici ili cemo se sirit u autobusu dogodila ne kad sam ja skuzila da spomenute slicice ipak utjecu na moju prosudbu (ah, kakva ric!) nego kad sam povezala da su iste vec pozutile od stajanja na dnu onoga skafetina. Ima im vec, nevjerovatno ali istinito, tridesetak godina. Zakljucak se namece sam: uf, stvarno je ova satorska tehnologija brzo uznapredovala! Pero, predajem se, DAVAJ VAMO TAJ BUS! Kaze Pero neka, kad je vec stan mali neka bar sator bude velik. (A da se preselimo?)
I tako sam ja narucila na kraju jedan od 9x18 foot tj. fita sta se rece, a to smo Pero i ja sinoc istezali metar po kuci jer sam tila vidit koliko je to zapravo, ovi fiti meni nista ne znace, ja sam narucila jer je pisalo da je to za 6-7 ljudi, racunam nas 4 plus stvari i max. dva gosta. Poceo Pero onaj metar izvlacit, a ja cekam kace stat, a on se sve udaljava od mene, pa priko cile sobe, pa dalje u kuzinu, pa sve do po hodnika. Za ne virovat! A sirina, vise od pola dnevnog boravka! Dobro sam rekla, AUTOBUS! Pa tu dica mogu trcat unutra! Pa stvarno je ta satorska tehnologija dobro uznapredovala, a meni niko nista ne govori!
I ima li to smisla uopce, frizideri, stolice, stolovi, kuvala, grijalice, lampe svitlilice, samonapuhivajuci lezaji ugodni i mekani, vrice za sve temperature vec prema klimi i godisnjem dobu, pa ovo i ono, sta god pomislis vec je u radnji s cijenom nalipljenom, pa kakvo je to onda kampiranje? A di su improvizacije, di su gusti POVRATKA U PRIRODU, kakvo je to gustanje prirode kad si u krpenoj kuci u kojoj imas sve isto ka i da si doma? Ocu jos usisavat pod i stavit unutra stol i vazu s cvicem? (Doduse to nemam ni doma ali eto). Ah. Trideset godina, pa jos Pero, pa jos Amerika!! Nista od moje prvobitne vizije nece ostat!
A jos sam narucila najjeftiniji od svih satora te velicine, racunam bar mi ga nece bit za bacit na kraj lita; straj me tolike krpetine kad se slozi kolika ce to gomila bit, di cu ja s tim posli? I valjda nece prva kisa sve umisto sasivene a ono zalipljene spojeve odlipit... A ako zapuse ka sta zna u ovim blizuoceanskim krajevima? Koji uopce sator moze to prezivit? Bas me zanima vidit na sta to lici. Tribalo bi ga u basti jednom rastegnit prije puta da isprobamo kako to hoda. Ali se isto nesto mislim – OCE LI STAT?
Post je objavljen 19.04.2007. u 17:31 sati.