Pitao sam ga: "Miloutine, želiš li biti svjedokom ovog povijesnog trenutka kada Blog, polako ali sigurno, preuzima svoj dio medijskog kolača?" Rekao je da nije ništa vidio. Međutim, nakon višemječnog nagovaranja a uz nesebičnu pomoć njegovog prijatelja Gjura, Miloutin je napokon pristao. U ovom ekskluzivnom, najdužem tekstu na ovom blogu, čitajte Milouove savjete kako orgazam odložiti nekoliko dana, razmatranja o sintagmi "mali ali tehničar", Milouovu fiksaciju Mladenom Grdovićem i još puno, puno toga. Uživajte!
Jedan znameniti pučki mudroslovac, davnih je dana izrekao konstataciju da su crnke puno prikladnije partnerice od plavuša iz jednog, sasvim prozaičnog razloga. Plavuše se, naime, brže šporkaju. Dakle gospodine Miloutine, što vi, kao istaknuti društveni djelatnik, mislite o ovom, nesumnjivo signifikantnom prijeporu? Crnke ili plavuše....that is a question?
Honestly, no, I don't think that it is a question. Naime, mislim da je to sve stvar osobnih afiniteta. Relativnost toga što se i čime šporkava, kao i samog pojma šporkice, me istinski oduševljava. Iako sam inače više lirskog karaktera, u ovom slučaju, u skladu s Vašim pitanjem, cijenjeni Herostrate, pokušat ću biti prozaičan: na primjer, zalijete li crnku kremom od tamne čokolade, fleke neće biti ništa vidljivije od onih od juhe od sira na kosi neke rasne plavuše. Osobno, podjednako volim i čokoladu i juhu od sira, čime se vraćam na svoju konstataciju s početka.
Juha od sira?? Kakva fuckin' juha od sira? Ti znaš da ja mrzim sir. To si morao znati. Ovo je očita provokacija. Što si time htio postići? Pa jebate, jesi li ti svjestan da ćeš dobiti po pički zbog ovoga? Dobro, dobro....shvaćam, ovo je tek početak povijesnog interviewa, a moji lorselani....ma znaš kako je....
Sir Herostrat, what a desire for fight... Pa ne mislite valjda da sam Vas doista hotimice uvrijedio?! Božemeprosti, pa nisam toliko pakostan, sirov i siromašan uviđavnošću. Uvjeravam Vas da je spominjanje s... ovaj... jel'... te mliječne prerađevine bilo isključivo za potrebe oslikavanja argumenata, i nevino poput pjeva morskih sirena sirijskim moreplovcima koji se na palubama svojih brodova, prevozeći razne sirovine kako bi inkasirali pokoju sirijsku funtu i nahranili svoju sirotu gladnu djecu, opijaju rumom i bazginim sirupom i uz milozvučje buzukija i siringe vesele grčkim lukama delirično plešući sirtaki. Ta dajte, molim Vas, ne kanite me samo zbog toga propasirati kroz prste?!
Čitajući ovaj Tvoj odgovor, nešto mi opasno bode oči ali nikako da uvidim o čemu je riječ? Ali preskočimo to, idemo na nešto profanije teme.
Moje pitanje glasi: Zašto pati Job, pravednik među narodima? Koji je smisao kažnjavanja neporočnog? I konačno, je li čovjeku dato da baš sve može.....spoznati?
Da krenem od kraja, jer spoznaja se vrlo često krije u povratku na početak - iskon. Ab ovo, prijatelju, ab ovo; ili na razumljivijem, pučkom jeziku - "svaka je spoznaja do jaja". Dakle, da - posve sam siguran u to da možda eventualno postoji mogućnost da je čovjek možda sposoban baš sve spoznati; no - teško, jer sve je za dlaku (u jajetu?) preširok pojam. Heisenberg je lijepo ukazao na to da nije moguće baš sve istovremeno dokučiti, zar ne? Je li moguće istovremeno prepoznati i ljepotu i ružnoću u, na primjer, osmijehu djeteta ili Michelangelovoj Pieti ili Mladenu Grdoviću? To, vjerujem, tek rijetkim omnipotentnim multidimenzionalnim veleumovima može poći za rukom. Dakle, individualna spoznaja je najčešće rezultat ili tek usputnih sretnih spletova okolnosti ili pak mentalne snage teško objašnjive nama - ostalima; tek mnogostrukost i raznolikost gledišta vodi ka korisnoj, općenitoj spoznaji, na jednoj široj, društvenoj razini. Hoću reći, spoznaja je rijetko kad usamljena i hermetična, a uvažavanje kolaža stavova bez predrasuda je prilično moćno oruđe za spoznavanje. U tom kontekstu, um širokih svjetonazora bi vjerojatno prepoznao i smisao kažnjavanja neporočnog, no meni preostaje samo puko nagađanje, frustracija i nada u bolje sutra. Jobu također, mislim.
It's ok. Slažem se s tobom. A sad imam zadatak za tebe. Potrebno je krenuti na starosjediočev blog i iznijeti svoje impresije o pjesmi "Azra" bosanskog benda Dertum.
Da, sjećam se tog posta cijenjenog subložera Starog Sjedioca i te pjesme i njenog teksta koji objaviste na svojem blogu. Moram priznati da nisam inače neki veliki obožavatelj i poznavatelj sevdalinki, ali, eto, ovu sam zapamtio. I tekst i interpretacija su svakako odlični. Eh, sad... Na stranu simbolike (voda iz šadrvana kao robova ljubav i žudnja za sultanovom kćeri; blijeđenje kao umiranje njegove nade) i vrlo dojmljiva nenapisana dorečenost pjesme, ali... Nije li to opjevao i Bryan Ferry u "Slave To Love"?!
"Slave to love"??? Misliš na našega Slavu - homoseksualnu ikonu bloga? Hm, budući je Bryan o njemu pjevao prije 70-80 godina, ne potvrđuje li onda ovo tezu da je postojao blog i prije bloga? Nije li to dokaz da je blog izvanvremenska kategorija? Osim toga, misliš li da je Slavenovoj planetarnoj popularnosti više pogodovala iskrena ispovijest jednog homoseksualca ili je samo riječ o jednom pismenom blogeru čije priče imaju krvi?
Svakako! Evo vidite, Herostrate, kako se različitim gledištima dolazi do velikih spoznaja: ja sam prokazao tu sponu između Slave i Ferryja, a Vi ste potom sve to vješto unijeli na lentu vremena, pa smo tako zajedničkim snagama došli do spoznaje da Slave danas ima, brat-bratu, stotinjak godina. Nije li to divno!? A što se tiče Slavenovih zapisa, mislim da nije riječ samo o iskrenoj ispovijesti, jer nije Slave usamljeni iskreni bloger; a nije niti samo do krvi u njegovim pričama, jer ima još blogera koji pišu zaista jako užasno strašne i krvave pripovijetke. Iskreno - ne znam - možda je tu u igri neka sinergija tih dvaju čimbenika.
Što se tiče pak starosti samog bloga, kao odličnog medija za izražavanje, držim se aforizma (bez lažne skromnosti - dostojnog Konfucija) kojeg sam si sam smislio: Sve što se dogodilo prije više od četiri minute moglo se što se mene tiče dogoditi bilo kada osim ako i dalje ima izravan utjecaj na moj život. Šta me briga - boli me džon!. (Uputa za one koji će ovu genijalnost kopirati i koristiti: molim, ne umetati zareze!). Ali - da - vjerojatno je dosta star, jer iskapajući razne arhive moguće je nabasati na zapise očito još iz doba kada su jednostanični organizmi bili najrazvijeniji naseljenici našeg planeta i onim trepetljikama na obodu svojih plosnatih tjelašaca mlatarali po tipkovnici. Naravno, takvih zapisa iskopat ćete i na mom domicilnom blogu. Štoviše, ima ih i vrlo recentnih.
Kako se ti nosiš sa slavom koja te pogodila nakon što si prešao na lijevu stranu bloga? Pretpostavljam da si i ti, kao uostalom i ja, nekome morao dati....? U tom kontekstu, je li cijena koju si za to morao platiti adekvatna dobijenome?
Što jes' - jes'. Teško mi je palo jedino to što sam tek iz šestog pokušaja naišao na pravu osobu. Onaj brkati čiča, treći po redu, me pogotovo povrijedio - stvarno se činio iskren. Hmm... Tu lepezu osjećaja je teško opisati. Radost! Tuga. Nevjerica. Nostalgija. Bol. Fizički. Kada sam došao na blog, bili su me smjestili lijevo. Zatim su me premaknuli u onaj desni stupac. Tako sam promociju natrag ulijevo doživio otprilike kao povratak korijenima - opet onom iskonu koji se tako suptilno tematski provlači kroz ovaj naš razgovor, kao loš đak kroz osmi osnovne.
Većina pisaca ističe da je pisanje prvenstveno zanat i da su konačni proizvodi rezultat mukotrpnog, pregalačkog rada. Talent, inspiracija i sl. pomažu ali nema ništa bez svakodnevnog rada. Bull shit rekao bih ja. A što bi ti rekao? Kako izgleda tvoj proces pisanja? Kako nastaju tvoje priče?
Često znam reći da je za stvaralački rad samo potrebno imati dovoljno sreće i malo strpljenja. Jer onda možete, kao recimo i ja, samo sjesti pred računalo, lupetati mahnito i nasumce dlanovima po tipkovnici i čekati da iziđe na ekranu neki komad koji sadrži neprekinuti slijed razumljivih riječi i barem kakvu-takvu fabulu. I taj dio onda izrežete i objavite.
Je li tvoja intencija, kao i milijuna drugih blogera, ukoričiti vlastite uratke? Misliš li da je želja za ukoričenjem u odnosu na virtualnost bloga samo zadovoljavanje vlastitog ega?
Ne osjećam potrebu ukoričavati svoje priče s bloga. Nikako se ne smatram ozbiljnim piscem, a kamoli književnikom. Za sada mi je pisanje samo hobi koji me veseli... Ako time što napišem mogu još komu uljepšati dan - meni je drago. Eto.
Ako sam dobro shvatio, posjednik si jednog komada dece, žemskoga spola. Nekoliko pitanja iz te oblasti. Koje su dvije najvažnije vrline koje bi želio prenijeti na svoju kćer? Koja je najveća bojazan koja te obuzima pri pomisli na njenu budućnost? Bi li više volio da ti kćer bude mažoretkinja ili supruga nogometaša ili vaterpolista? Koliko EFEKTIVNO provodiš vremena sa njom? Koje je najintrigantnije pitanje koje ti je do sada postavila?
Točno - lako je vidljivo iz nekih mojih priča i komentara da imam jednu malu Milouette Jr. Od ljudskih vrlina najviše cijenim iskrenost, empatičnost, poštenje, upornost, nezlonamjernost, ... i njih bih jako volio vidjeti usađene jednog dana u svojem odraslom potomstvu. No teško da ih mogu "prenijeti", jer nisam posve siguran da ih i sam imam u dovoljnim količinama. Od ponuđenog, mislim da arhetip mažoretkinje sadrži većinu tih vrlina, pa bi to bio i moj izbor.
S malenom, nažalost, provodim premalo vremena dnevno, efektivno; ali kunem se da to nije do mene! Naime, ova moderna dobna kompresija očito čini to da već i četverogodišnjakinje odbijaju provoditi svoje vrijeme s roditeljima. Nije li to tužno?
A najintrigantnije što me pitala do sada je bilo: "Tata, pa jesi li ti normalan?!?". Eto, to me je bilo jako zaintrigiralo i gurnulo u bunar introspekcije kojemu još dno nisam dotaknuo.
I na kraju, naramak brzopoteznih.
Bi li više volio biti tajnik gradskog kotara ili predsjednik vijeća mjesnih odbora?
Tajnik - definitivno. Sama riječ ima jednu uzbudljivu misterioznu konotaciju.
Najljepša životinja?
I čovjek je životinja, zar ne? Dakle - čovjek - i to ženskog spola. Muški čovjek je pak definitivno najružnija životinja. Inače, od drugog mjesta slijede: merkat, ljenjivac i pingvin - bez obzira na spol. Albatros. Tukan. Čudnovati kljunaš, svakako. Aye-aye, možda...
Koliko plivaš na 50 m slobodnim stilom?
Premalo. Svega nekoliko puta godišnje dok sam na moru... A i zadnjih par ljetovanja nam niti vrijeme nije baš bilo naklonjeno, pa nismo imali niti prilike puno vremena provoditi u moru.
Najlošiji film koji si gledao u životu te najbolja knjiga koju si pročitao?
"Staro i mlado". Nemam namjeru podrobnije obrazlagati. Film je emetičan.
Što se knjiga pak tiče, ima ih mnogo koje su mi jako drage, ali nekako mi najbolje leže ona dvojica afričkih književnika: Borges i Marquez. Malo je toga što su napisali a da mi ne bi bilo uvijek drago iznova pročitati. Ne znam - jednostavno se i slikama i stilom uklapaju u moj mentalni sklop. Dobro, ovim zadnjim Marquezovim "Kurvama" sam se strašno veselio, a na kraju su mi ispale veliko razočaranje, moram priznati. Hvala Bogu da sam odmah pri ruci imao i "Hodočasnike" pa sam uspio brzo povratiti svoje mišljenje o čovjeku.
Odredi se prema izjavi Vlatka Markovića da je onaj koji je protiv Eura 2012 u Hrvatskoj - neprijatelj hrvatske države.
Malo preteške riječi za moj ukus. Ali ako je Vlatko tako rekao, valjda ima čvrste argumente. Kaj ne?
Hoćeš reći da sam ja neprijatelj hrvatske države?
Ne da hoću, nego želim! Ahahaha... hahahaaa...
Znaš li rastaviti Kalašnjikov?
... hahaa... hhh... ha? Que? Kalašnjikov... što?! Mislim, ne znam ni tko je taj Kalašnjik, a kamoli što bih to njegovo trebao znati rastaviti... Ovaj... Herostrate... Nego... Što to vadite iz ormara? Što je...? Herostrate? Jel' to, kako ono već rekoste - Kamašljukin...? Ej! Polako, čovječe... Polako... Alo! Pa, nisam mislio tako... Herostrateeeee..neeeeee
(Ovdje se interview s ex blogerom Milouom naglo prekida....)