U godinama sam kad se od mene očekuje neke odluke. Takozvane životne odluke. Mislim smiješno – od čovjeka koji je od izbjegavanja napravio filozofiju, oni očekuju da se odjednom promjeni, because you can do it in a fairy tale, i odluči. Odluči biti drugačiji.
Svašta.
Moj život se odvija u kratkim intervalima koji nalikuju jedan na drugog ko kinezi. Ponedjeljkom mrzim sve. U srijedu sam već poslovično nasmijan, a do petka sam spreman potpisati da je svijet vrića smija, kao što to pesnik reče. Vikend je predivan. Birtija je tamo gdje je, hvala bogu, i ja sam u njoj. A odluke? - odluke mogu čekati neko bitnije, sudbonosnije vrijeme. Vikend bude kakav bude, s obzirom na unos mogli bi reći da je unosan. Nedjelja služi za zakletve koje do srijede ishlape u magli novopronađenog optimizma (a davno je Fromm napisao da je optimizam neuroza onih koji su izgubili nadu).
I tako. Gubitak vremena je neminovan kao i prolazak istog.
Ima li nade?
Na ovo pitanje je odgovor uvijek isti – da! Pa nisam ja jebeni neurotik. Tek ponekad, srijedom, kad prethodni vikend lagano kopni u zaboravu, a sljedeći se naslućuje kao obećanje, spreman sam si priznati da će sve to vrag odnijeti. Jer čovjek je slab, a i ja sam čovjek. Da li s manama koje su prerasle u navike, ili s navikama koje su prerasle u mane – ni bog ne zna.
I sad se vraćam na početak. Često donošenje životnih odluka je luzerski modus vivendi. Ne postoji niti jedan luzer koji se nije barem troznamenkasti broj puta zakleo da će se promijeniti. Mudar čovjek zna da nema odluka nego samo delanje (zagorski za rad, a ne srpski kako bi neupućen netko mogao pomisliti). Donositi odluke može svatko. Decision-making u vlastitom životu nema smisla ako istovremeno niste sposobni biti i izvršitelj. I zato, u skladu s nikad većom svijesti o vlastitim sposobnostima, decidirano tvrdim:
Ne donosim odluke. Život će ih donijeti. A ja ću ih nastojati izvršiti jer, pizdalimumaterina, tako sam ja odlučio!
Zeno
posvećeno mom esencijalnom prijatelju
Post je objavljen 19.04.2007. u 09:40 sati.