prva ljubav...zauvijek se pamti...
ljubav bi trebala ostati u lijepom sjećanju, ali nemaju svi tu sreću....
ja je nemam....sve ispadne nekako krivo i skroz suprotno od onoga što bih htjela, to se zove peh....
bio je jedan dečko, slatki, super prijatelj, ma on je san svake cure, samo što se meni taj san nije ostvario.
Počelo je na maturalcu, puno smo vremena provodili zajedno, sasvim sami, ja sam bila zaljubljena do ušiju, neki ljudi znaju kakav je to osjećaj, vidiš nekog i on ti istog trenutka popravi cijeli dan....
.....šetali smo se po rivi, zafrkavali se, ali bilo je pitanje kad će tom snu doći kraj, san ne traje dugo, mora jednom prestati.
Pojavila se jedna cura s kojom se išao prošetati jednu večer, ali ali ona je uništila moj san, uništila mi je sve do čega mi je stalo,
Uništila je onu idealnu prvu ljubav, ono o čemu većina cura samo sanja....vratili smo se s maturalca i još je slijedila jedna godina zajedničkog školovanja...
Naravno, počela je još jedna školska godina, svi su bili sretni i zaokupljeni planovima za srednju školu, osim mene, ja jedina nisam znala što bih htjela postati, ja sam još uvijek sanjala svoj san o idiličnoj vezim, o tome kako ćemo zagrljeni proći školom, i da će on sa osmjehom na licu i sjajom u očima reći da sam njegova cura....
Ništa se od toga nije dogodilo, počeo me ismijavati pred cijelim razredom, dao mi je pogrdan nadimak..........
Opet malo sna, ali nije dugo potrajalo.
Jedne srijede, 11.5.2005., stigla mi je poruka od njega, pitanje koje sam sanjala(bi li bila sa njim)ja sam zinula od sreće i čudno se nasiješila, nisam postupila kako se očekuje od cure, ja sam shvatila krivo, i on isto, nakon toga prošao je kraj menen i rekao 1. april.
Ja si nisam mogla pomoći, nisam bila sigurna jesam se ja zaljubila ili potala ovisna o njemu, i mali me je pogled ispunjavao srećom.
Za mene je postojao svijet u kojem živimo samo ja i on, savršeni svijet koji nitko nije mogao uništiti naš san, da smo glavni likovi samo ja i on, i ovo je bio san kao i svaki drugi, ali u mom životu ništa nema sretan kraj pa ni moja idealna ljubav.
Došla je i srednja škola, na moju nesreću idemo u istu školu, nisam ga mogla zaboraviti, stalno sam ga viđala, nisam više mogla živjeti u nadi, morala sam znati kakva je situacija između nas dvoje.
Nisam znala šta da napravim, uzela sam bilježnicu i počela pisati, olovka je pisala, riječi su se redale.napisala sam mu sve:kako se osjećam, koliko ga volim, kako mi je stalo do njega, ali ono što sam i ja shvatila kad sam sve napisala je da mi je važno da je on sretan, i da mi nije važno 'ko je ona....
Upravo je tako i bilo, on se zaljubio, sretni su zajedno, ali im mnogi zavide na sreći, možda sam i ja među njima, nisam sigurna...
Nek' im je sa srećom!
Post je objavljen 18.04.2007. u 19:55 sati.