Marketing
Sad je red na meni...
Inače mrzim pisati ovako neke stvari, jer me stvarno ne hvata inspiracija, a nemam baš ni vremena, tako da ću samo kopipejstat. Mislim, ništa posebno, napisala sam taj tekst, davno... Jednog odvratnog dana, kad sam bila u takvoj depresiji da sam samo čekala da završi, glupo se i prisjećati toga, ali hajde... Kad već moram... Nastojim izbjeći sve što ima veze s depresijom i pesimizmom, ali očito to čini velik dio moje osobnosti, (znaju oni koji me ful dobro poznaju), iako masu puta okrećem novu stranicu i vodim se za pjesmom iz Monty Paythona: always look on the bright side of life...
How ever... Evo teksta, malo je dug, pa čitajte ili nemojte čitati, svejedno...
Kissam vas sve... 
~Još jedan kišni dan, još jedna siva nedjelja, nikakva promjena u mom jednoličnom životu. Olovni oblaci liju krupne suze koje padaju na prljave ulice moga grada. Hladno je. Sjedim sklupčana u iznajmljenoj podstanarskoj sobi u velikom, udobnom kožnom naslonjaču, već popucanom od silnog korištenja, i prebirem misli po glavi. Osjećam se sama. Kažu mi da je nemoguće biti sam… Ali ipak, hodam gradom i osjećam se čudno, kao da nigdje nemam nikoga. Tjeskoba, to je prava riječ što me opisuje… Vidim gomile ljudi, u daljini, ali osjećam se napuštenom, negdje nestajem. Moje misli putuju dalje, tamo gdje je sve savršeno, u svijetu gdje nema srama, ni bešćutnih ljudi, gdje se zadovoljstva kao na dlanu, ali to je tako daleko, nedostižno, usudim se reći i nerealno… Daleko od onog u čemu se sada nalazim. Svjetla u noći se pojavljuju, bezlične sjene se ocrtavaju na zidovima, a ja ostajem prepuštena sebi i svojim mislima. U ovom svijetu, prepunom ljudi, zabave, intriga… Potpuno sama. Što od toga može biti tužnije? To što je čovjek sve više i više postaje otok sam za sebe. Koga zavaramo, pa oduvijek je bio, samo što to sad postaje izraženije. Zbog čega se toliko bojimo voljeti i biti voljeni? Jesmo li sebični ili je to samo strah da ne budemo povrijeđeni? Znam li što je ljubav? Znam li je više prepoznati? Toliko sam puta bila povrijeđena, bojim se da me to nije dokrajčilo…
I dok gledam ulična svjetla kako se pale i kapi kiše što klize niz prozor, mislim na tebe, na ono što srećem u prolazu, na gomile riječi što ih svaki dan izgovaramo, na gomile ljudi što ih svaki dan vidimo. Što bih sve dala da si ovdje, samo da me zagrliš, pružiš onaj trenutak intime pogleda koji smo nekad imali, ali shvatila sam da si tako daleko. Zbog čega sam neshvaćena? Uhvaćena u mrežu zla, ljubomore, otuđenosti, straha od toga da iznova ne budem povrijeđena. Je li vrijedno toliko se zamarati stvarima koje ionako više ne mogu ispraviti?
Teško je opstati… I, kad govorim sebi, nadam se da ću shvatiti, ali ja sam ipak obična smrtnica, moje misli su ionako prolazne, iza mene ne ostaje ništa. Imam li snage nastaviti dalje, boriti se, ne odustati, a ipak biti otuđena vlastitih snova i nadanja? Bojim se da ne… I dok slušam riječi ove jednolične pjesme, želim pronaći izlaz… Izlaz iz ludila. Ne vidim kraj, ovo je samo mučenje, iscrpljivanje vlastite energije koja je tako ionako prolazna. U džungli okrutnih ljudi ja sam ništa. Kao zrno pijeska negdje sam ostala rasuta, između vremena i osjećam da ne pripadam ovdje, ne tu, ne sada… Daleko od svega, svega što me okružuje… Teško je to, biti sam, osjećati da su te svi napustili, gledati svjetla grada i razmišljati o bitku, ljubavi, onome što je preostalo i onome što ne postoji. Svijet više nema osjećaja za ljubav, za ljepotu, lijepe riječi, svatko gleda sebe i svi se divimo materijalnom, prave vrijednosti su zaboravljene. Kako to izgleda? Trošimo novac, zabavljamo se, a u suštini patimo… Bojim se nastaviti.
Kiša i dalje oplakuje grad, siva, poput mene, bezlično pada. Bilo bi lako otići negdje daleko, izgubiti se na osami, živjeti u pustinji, ali očuvati svoje posljednje dostojanstvo je već teže. Ali, zar ovo nije isto? Pustara modernog svijeta… Svatko je sam, traži se, ali vidi krivo lice, iz razloga što ga želi vidjeti, jer se boji sebe, boji se svojih emocija i onog što se uistinu događa, uspijevamo čudom ostvariti naše fikcije i na kraju dolazi mržnja, samo ona, u ovom odvratnom svijetu… U svijetu u kojem ću uskoro nestati.~
Post je objavljen 18.04.2007. u 20:39 sati.