-je zahvat u kojem se vrh korijena zuba operativnim postupkom odstrani. Zvuči strašno, zar ne?
Prije same operacije se mora na zubu napraviti čišćenje i širenje kanala te njihovo punjenje. Zašto ovo pišem? Pa zato jer kad sam ja tražila na internetu o apikotomiji, nisam mogla baš puno informacija dobit. Zato, evo vam sad jedan detaljan prikaz iskustva jednog pacijenta s upalom zuba i apikotomijom.
Da počnem ispočetka. Prije dva mjeseca me počeo boliti zub. Moram priznati da me zubi nikad prije nisu bolili, ako i jesu, onda ništa strašno. Ali ova bol neusporediva je s ničim. Nakon 5-6 voltarena rapid (koji nisu imali nikakav utjecaj na tu bol), ogromno oticanje lica i surfanje na netu o raznim mogućim situacijama o mom zubu, odlučila sam otići na hitnu stomatološku. (jer je, naravno, bila subota). Samo zamislite nekog, sa užasnim bolovima i jako otečenim licem kako u subotu navećer traži hitnu u nepoznatom gradu dok se svi ostali odlaze opijat u obližnje klubove. Baš sam kuul, zar ne?
Nakon pola sata traženja napokon sam našla hitnu u kojoj me zubarica pogledala, malo bušila zub i dala recept za antibiotike. Što mi se dogodilo sa zubom, ne znam. Pretpostavka je da je neliječeni karijes probio skroz do korijena gdje je došlo do upalnog procesa.
Uglavnom, čekala sam do ponedjeljka, prijavila novu zubarku, koja me poslala na slikanje i objasnila da me čeka endodontsko liječenje korijena. O tome vam neću pisati, sve imate na ovoj stranici.
Ali. Na rendgenskoj snimci zuba pokazalo se da su moji korijeni zavinuti (naravno da nisu mogli biti normalni korijeni
) i da upravo oni stvaraju taj upalni proces ponovo nakon liječenja antibioticima. Znači, treba ih okinuti, ispilati, štogod i onda će te upale biti riješene. Pravac- KB Dubrava, Oralna kirurgija. Usrala san se. (Pardon my french). Uglavnom, poslalo me da se dogovorim za termin za apikotomiju. Tamo sam čekala uru vremena da me pogledaju 3 doktora i da se čude što ja tamo radim. Hm. OK, nakon objašnjavanja triput što se dogodilo, dobila sam svoj termin, za tri mjeseca, u 10.30. U međuvremenu, zub je bio skroz otvoren (radi drenaže, hm), kod zubarke sam išla jedamput u dva tjedna da čisti kanale nekim iglicama. Prije svakog obroka, gurala sam vatu u tu rupu u zubu da se ne začepi (ugodno, zar ne). Naravno da je (usprkos mom besprijekornom čišćenju tog zuba- jer sam totalni freak za takve stvari) došlo do novih upalnih procesa, tako da san se poprilično dobro upoznala sa antibioticima. I da, preporučuje se u ovakvim situacijama tražiti drugo mišljenje (za svaki slučaj, mišljenje specijalista endodonta). Ja sam tražila i treće i četvrto. U biti, tražila sam ikoga da mi kaže da ne moram na tu operaciju. 
Ali nisam bila te sreće. 
Dalje moram napomenuti da se operacija ne smije raditi za vrijeme upale (pretpostavljam da to vrijedi za svaku operaciju, ali nemojte me uzeti za riječ). I tri dana prije operacije (naravno) mene je uhvatila upala. Trk po antibiotike (ovaj put jača doza) i svakodnevno živciranje i surfanje po internetu o količini boli operacije pod upalom (pročitala sam svakakva iskustva s tim) i isprepadanje. Uopće ne znam kako bi stvar završila da se nije u tu situaciju upleo još jedan zubar na netu koji me je utješio i rekao da ne slušam loša iskustva drugih jer na jedno loše iskustvo dolazi pedeset dobrih, samo što ova druga nitko ne prepričava jer se smatraju normalnim. Te da se opustim i vjerujem kirurgu.
Uglavnom, došao je i taj dan i ja sam odlučila doći pola sata ranije, u 10, za svaki slučaj. Bila sam pripremljena na sve i svašta, u velikom strahu i uz veliku potporu svog dragoga. Nakon sata vremena čekanja posjeli su me u stolicu i počeli nešto raditi. Uz moje objašnjavanje da imam upalu i njihovu reakciju, ma to se može operirati. Nisam imala pojma što mi rade. Malo me žuljalo, mrvicu bolilo, ali ne previše, pa sam molila boga da je to operacija. Uh, kako sam bila u krivu. U međuvremenu su dvije doktorice, sestre, štagod pričale kako su jučer imale pacjenticu koja je imala operaciju pod upalom i da joj anestezija nije ništa primila te da je cijelo vrijeme vrištala. Odlično ugrijavanje za operaciju, zar ne? Moram napomenuti da ja uopće nisam mirna osoba. Štoviše, potpuno suprotno. Ja se živciram oko svega i svačega, pa morate zamisliti kako mi je bilo dok su one to pričale. Uglavnom, za 5 minuta je bilo gotovo. Ja se ustanem, gledam što su mi radili, pitam tu zubaricu, sestru, štogod je bila i ona mi objasni da su mi napunili korijene i zub, da sjednem u čekaonicu i da će me pozvati u salu. OK, baš hoću.
Onda su me poslali slikati taj zub iako sam već imala sliku. Slikala, čekala, otišla na drugi šalter, čekala, upisali me u kompjuter i otišla po sliku zuba. S kojom nisam znala što da radim. Našla sestru koja mi je punila zub i dala njoj. Ona pogledala i rekla: OK, čekaj. OK, baš hoću. I lijepo se ja sjednem u čekaonu i čekam. I čekam. I čekam. (napomena: zub mi je bio zatvoren, pod upalom, koja je buknila dok sam čekala, tako da sam jako natekla, pa se živcirala što otičem, pa oticala što se živciram itd).Nakon 3 sata čekanja, pozvali su me u salu gdje sam obukla onu bolničku plavozelenu krpu i neke navlake za obuću (s tim da krpu nisam obukla nego navukla, a 4 trake koje je trebalo zavezat sam zanemarila, dobro da sam uopće našla rukave na tom čudu).
Opet sam čekala pola sata pa su me pozvali. Sjela, pitala koliko će trajat operacija (pola sata) i objasnila da imam upalu. Doktor, neki mladoliki mi je rekao da će me boliti zbog upale (ma je, kao nisam znala) i sestra me pokrila krpom sa otvorom za usta. Tako da nisam ništa vidjela. Kolko god je drugima to bolje, meni nikako nije. Pošto sam paničar, dok su mi to rezali, brusili, bušili i štagod već ne, ja sam zamišljala bušilice, skalpele, pile i ostale rekvizite sa horror filmova. Mašta radi svašta. Uglavnom, anestezija je malo pecnila, rez nisam osjetila, ali dalje svakakvo čačkanje po zubu sam osjetila. Oh, da. Bolilo je. Ali ništa prema onoj boli na početku upale zuba. Tako da sam preživjela (jes!).
Po mojoj procjeni, operacija je trajala nekih 10ak, 15 minuta. Zašili su me, uvalili veliku gazu u usta da skuplja krv i poslali na šalter. Moram napomenuti da je kirurg bio jako pažljiv i kuul, tako da me on malo smirio za vrijeme operacije. E i da, tamo su bile i 4-5 valjda stažistice. Ugodno, zar ne? Hm. Uglavnom, čekanje na šalteru i pravac doma (vožnja sat vremena). Nakon pola sata izvadila sam tu krvavu gazu i stavila led na facu ( i tako svakih 20 minuta po 20 minuta- da sprječi bolove i pomogne tkivu da se navikne). Za prevenciju boli popila sam sat nakon operacije Voltaren Rapid. Poslije me i nije puno bolilo, uspjela sam nakon 10ak sati i zaspati. Najveći problem bilo je što jesti. Prvi dan nisam ništa, a ostale čokolino i juhe. (i nisan smjela ništa vruće ni gazirano) 
Tako sam jela nekih 5 dana. Tjedan nakon operacije- vađenje šavova. Opet pravac KB Dubrava, čekanje i nakon pola sata, sat, uđem u ordinaciju, pitam hoće li to bolit, doktor složi facu i kaže nemam pojma i uzme škare. Koja utjeha. Rez rez. Moram priznat da je bolilo. Peklo. Čak gore nego operacija. (ne znam zašto jer obično vađenje šavova ništa ne boli) Bolilo je i pola sata poslije, a nakon toga sve ok. Dan-dva nakon, kao nova. Samo me nastavio boliti (katkad, uglavnom navećer) taj zub. Što dalje? Dva tjedna pauze pa u zubarke da ona sredi taj zub? Kako? Nemam pojma... Valjda je samo plomba. Nadam se... Do daljnjeg čitanja, Sunčica.
I pazite na svoje zube. 
You Love Me. You Really Love Me. 