….Svakoga dana gledam u tvoje oči i pitam se,pitam se osjećaš li isto,osjećaš li i ono što moje srce šapuće,želiš li da budem uz tebe ili želiš sasvim suprotne stvari od mene,ponekad kada sam uz tebe pitam se ima li ovo uopće smisla,pitam se što radim sa tobom…Je li to prva stvar koju sam napravila ispravno ili najveća pogreška do sada…Nadoknađujem li sa tobom samo neke trenutke izgubljene s osobom koja je dugo bila sve u mom životu.Ili si ti učinio da ga konačno prebolim i da se u mom životu sve složi…Neznam…Pa se povlačim u sebe i tjeram te,činim iste pogreške.Zašto jednostavno ne želim prijeći preko nekih stvari kao da se nisu dogodile i krenuti ispočetka.Možda si dopustiti da se osjećam kao nikada prije…Ali ne,ja se previše bojim ponovno osjećati kao prije,napuštenom,samom,bojim se da će se u meni nastati praznina koju nitko neće ponovno dugo vrijeme moći popuniti…Ne želim si dozvoliti iste boli???Ali bojim se tebi reći sve što u meni stoji,možda bi tako bilo lakše…Možda bi nadvladala svoje strahove i potpuno ti se prepustila,možda bi tada prvi put nakon njega zavoljela nekoga,a on nečujno napustio moje povrijeđeno srce.Njegovi dodoiri još mi nešto znače i to mi smeta,želim ga zaboraviti,izbaciti iz sebe,krenuti dalje,ali previše toga me podsjeća na njega.A tebe ne želim izgubiti…Zato se na kraju borim u sebi.Borim se sa svime što se suprotstavilo u meni te ti se zato ne prepuštam u potpunosti.Najbolje od sebe trošim na gluposti,zamaranja slična ovima….Ali pitat ću te čim skupim hrabrosti ono što želim,pa će neke odluke doći same od sebe i možda napokon dam sve od sebe nekom poput
tebe…
Post je objavljen 18.04.2007. u 16:36 sati.