Dobrovoljno sam se,kao clanica Saveza logorasa Bosne i Hercegovine,prijavila CENTRU ZA ISTRAZIVANJE I DOKUMENTACIJU Saveza logorasa Bosne i Hercegovine,da ovaj iskaz,ovo svjedocenje,dadem u pisanoj formi.
Izrazavam svoju potpunu spremnost da ovo svjedocenje,ovaj iskaz,iznesem i u zvanicnoj SUDSKOJ PROCEDURI protiv okrivljenih za RATNI ZLOCIN I ZLOCIN GENOCIDA pred sudovima u Bosni i Hercegovini,sudovima zemalja stalnog boravka OKRIVLJENIH ZA RATNI ZLOCIN,a posebno pred TRIBUNALOM ZA SUDJENJE RATNIM ZLOCINCIMA U DEN HAAGU,zajedno sa osobama iz ovog mog svjedocenja,koje su bile zrtve ratnog zlocina i zlocina genocida.
Negdje u drugoj polovini marta 1992.godine,zajedno sa sinom i kcerkom,otisla sam u posjetu svojim roditeljima na selo.To selo je smjesteno oko 3-4 kilometra iznad grada,nastanjeno pretezno bosnjackim stanovnistvom,sa oko 15 prilicno rastrkanih kuca.
Nedugo nakon naseg dolaska(tacnog datuma se ne sjecam),u selo je dosla grupa od 5-6 Srba,
naoruzanih automatskim puskama i pistoljima,neki od njih u civilnom odijelu,a neki u vojnickim kosuljama i pantalonama.Mjestani Bosnjaci nisu bili naoruzani.Tek po neko je imao lovacku pusku.Oni su nam naredili da podjemo sa njima i poveli nas iz sela,govoreci nam kako zele da nas spasu i zastite od cetnika koji ce doci sa strane.Medju ljudima koji su nas poveli su bila i BRACA TRIFKOVIC,BOSKO I MOMCILO,ZVANI MOCO.Ostale ljude iz te grupe nisam poznavala.
Narednih 12-13 dana sam provela u kuci pomenute brace.Zajedno sa mnom su bile i moja majka,
kcerka i dvije strine.Nas zene su smjestili u jednu sobu,ispred koje je uvijek bio neko od njihovih muskaraca.Povremeno su nas pustali u nase kuce da sebi donesemo hranu.Dozvoljavali su nam da kuhamo,a omogucili su nam i da telefonski razgovaramo sa svojima,ali u njihovom prisustvu.
U nekoliko navrata su pred kucu,u kojoj smo boravile,dolazile druge grupe Srbocetnika,uglavnom ljudi iz udaljenijih sela koje nisam poznavala.Trazili su mladje zene i djevojke,prijeteci Momcilu i Bosku da ce ih pobiti,jer cuvaju,kriju balije...Skoro svaku noc se cula pucnjava,a jedne veceri sam sa prozora vidjela kako u obliznjem bosnjackom selu gore kuce.Do mene je dopirala rika stoke koja je u zapaljenim stalama ziva gorjela.Cula sam da su mnogi Bosnjaci iz tog sela ubijeni,pa onda zapaljeni,a da su neki uspjeli pobjeci.
"ISLI SU OD KUCE DO KUCE"
Posljednjeg dana boravka u toj kuci,Trifkovici su nam rekli da moramo da idemo svojim kucama.Morali smo otici i u kucama se kriti.Zbog pucnjave nismo smjeli izlaziti poslije 20 sati,a ponekad bi ujutro,na verandi,nalazili opuske cigareta koje niko od nas nije tu ostavljao.
Sedmog dana po povratku kuci,rano ujutro,pocela je zestoka pucnjava po selu.Cetiri grupe Srbocetnika su prvo opkolile,a potom,uz zestoko pucanje iz pjesadijskog oruzja,usle u selo.Isli su od kuce do kuce,pretresali ih,a potom ih palili.Kada su stigli do nase kuce(u kojoj su bile samo zene,jer su se muskarci krili po obliznjim sumama i pecinama),njihov starjesina je,prethodno pogledavsi neki spisak koji je nosio u ruci,rekao da se ne bojimo,jer nam kuca nece biti zapaljena.Medju tim Srbocetnicima sam prepoznala i BRACU BLIZANCE.Komsije su pricale da su njih trojica taj dan licno odveli nase komsije,oca i sina Sakiba i Omera na saslusanje u njihovu komandu,a zatim zapalili njihovu kao i Mujinu kucu.Sakib,Mujo i Omer su bili veoma ugledni mjestani naseg sela,kao i opcine Visegrad.Od odvodjenja im se gubi svaki trag.Sva trojica su se nalazila na video kaseti koja je prije rata snimljena u Visegradu na proslavi Bajrama.Ti cetnici su trazili i mog mladjeg brata,ali im je komsija DJORDJE NINKOVIC rekao da je on jos dijete i da ga ne diraju.Oni su nakon toga otisli iz sela,a ja sam sa kcerkom i majkom ostala u kuci.Nekoliko dana poslije,u selo je dosla veca grupa dobro naoruzanih,
uniformisanih cetnika,koji su nas pod prijetnjom oruzjem odveli u osnovnu skolu u Visegradu.
Smjestili su nas u fiskulturnu salu skole,gdje smo ostali slijedecih 15 dana.U sali je bilo oko 150 osoba,vecinom starijih muskaraca,zena svih starosnih dobi i djece.Ispred sale su bile postavljene straze od dobro naoruzanih cetnika.Jedanput dnevno u salu su ulazili stariji ljudi u civilu koji su nam donosili hranu:dosta neukusnu kasu bez hljeba i jednu-dvije flase vode za sve nas.Spavali smo na podu bez ikakvih prostirki,samo u odjeci koju smo imali na sebi.Nisu nam dopustali da se peremo.Nas je bilo 150 a samo jedan WC.
Danju bi u salu dolazilo 4-5 naoruzanih cetnika koji su izvodili jednu po jednu grupu muskaraca i vodili ih u policiju na ispitivanje.Neki od odvedenih su se u salu vracali modri,pretuceni,a neki se uopce nisu vratili.Nikada se nije vratila jedna kompletna sestoclana bosnjacka porodica.Poslije sam cula da je cijela porodica pobijena...
Post je objavljen 18.04.2007. u 14:03 sati.