Kako bih voljela da se nađeš u mojoj koži bar na desetak sekundi i osjetiš moje misli i osjećaje.Tko mi je jebeno žao što više nemam suza za tebe...sve su se osušile i isparile u zraku.Tvoje želje su tako jadne i podle.Ah kada bi barem ljudi vidjeli tu tvoju stranu...Kako mi je žao što sam te ikada upoznala i dala ono što imam najviše-povjerenja u ljude.Da, uništio si nešto,moje povjerenje u ljude.Toliko sam te voljela da sam te na kraju bila primorana zamrziti do krajnih granica ljudske izdržljivosti.Prijatelju moj oprosti što sam te ikada voljela i poštovala...ne,ne kažem da nisi toga vrijedan,ne nikako.Samo je zabrinjavajuće da me tako lako puštaš da odem nakon što si me toliko volio,ali kada s druge strane pogledam to su bile riječi jadnog značenja,nikako ne onog pravog-zato jer si ih ti izgovorio.A sada kada su se suze osušile ostaju samo događaji koji lebde u zraku i ja koja smatram da si najveća pizda od čovjeka koju sam ikada upoznala,a ususret s tim i koju sam najviše voljela.Voljeti je teško,ali zaboraviti je vjeruj mi još teže.Voljeti se nikada ne prestaje.Obsequium amicos,veritas odiom parit.
Post je objavljen 18.04.2007. u 14:19 sati.