Covjek se mora suociti sa prosloscu. Ja se moram suociti sa svojom prosloscu i nerazrijesenim pokopanim emocijama koje me vec godinama tiste i oduzimaju snagu za sretan i zadovoljan zivot kakvog zasluzujem. Zapravo postoje samo dva puta, kad covjek dodje do ove tocke gdje sam ja sada:
1) Hrabro naprijed, ne pitajuci za cijenu. Dakle suocavanje, razrijesavanje, trganje, vristanje, plakanje, stogod mi to donijelo. Psihoterapija, duhovna terapija, meditacija, sve sto treba mogu sam rijesiti, jer sve je u mojoj glavi. Naravno racunam na strucnu pomoc i usmjeravanje, imam vec i nekog u vidu. Lijekove nastavljam piti jer vidim da mi cine dobro.
2) Zaboraviti, reci ma to je bio jednostavno los dan. I opet pokopati ono sto je pokusalo iz zemlje ustati. Zivjeti mlako i plitko, utapati tugu u alkoholu, povremene neobjasnjive izljeve srdzbe pripisivati zeni, djeci, poslu, politicarima, svjetskim vodjama i kineskim sektama. Svi su drugi krivi, samo ja nisam. Ja tu ne mogu nista, drugi su me unistili. Ova opcija vodi k samoubojstvu.
Ja zelim birati put 1). Sigurno je trnovit, tezak, ceka me jeza, stid, gorcina, bujica osjecaja, ne znam ni sam kaj vec. Ali zelim se zauviijek rijesiti tereta. Radije cu zivjeti malo ali dobro, sadrzajno i plodonosno nego kao pseto zivotariti do duboke starosti.
Cini mi se da antidepresiv pocinje zaista djelovati. Jer dobio sam snagu, ne samo da nema tjeskobe nego dobivam snagu. Zato je suocavanje s pokopanim emocijama - koje je inace i prije postojalo - sada intenzivnije, teze, dublje, objektivnije. Vjerujem da osobi s kojom cu razgovarati sada mogu trezveno i mirno, ne vise stihijski i panicno, ispricati sve pojedinosti. To moram proci, i vjerujem da ce na kraju izaci na dobro. Kao da vadim trnje koje se zagnojilo, bolit ce ali poslije ce biti puno puno bolje. Antidepresiv je poticaj, ojacanje za mogucnost suocavanja s problemima i njihovog razrijesavanja, on niposto ne rijesava probleme nego je samo katalizator u tom mukotrpnom i bolnom ali nadasve svrhovitom procesu. Osjecam da sablasti iz proslosti imaju toliku snagu da bi mogli u trenutku unistiti moj zivot i zivote mojih najblizih. Osjecam da sam dosao do dna. Do zida, kojeg moram preskociti inace cu o njega razbiti glavu.
Ponekad covjek pomisli da je dobro sto ne zivimo u Americi nego se sluzimo starom dobrom narodnom metodom potiskivanja osjecaja... Koliko razarajuca moze biti snaga pokopanih emocija kad se pokusaju razrijesiti - iako ne iskljucujem utjecaj mnogih drugih faktora - mozemo naslutiti i iz stravicnog zlocina u Virginiji (SAD) gdje je 23-godisnji student ubio 32 svojih kolega pa sebe. Dotad je bio miran, tih i povucen. Pretpostavlja se da je povod mogao biti i to sto ga je ostavila djevojka (takodjer jedna od ubijenih). U svojim pismima pise da su ga natjerali da to ucini (dakle iskljucuje svoju odgovornost), te ogorceno pise o 'bogatim klincima', 'razvratu' i 'sarlatanima', a provodio je (iako ne pise koliko dugo) terapiju od depresije. Sapienti sat !?
Post je objavljen 18.04.2007. u 10:19 sati.