Kad kažem da radim s mužem obično dobijem pogled kao da se radi o nečem jako čudnom. Nekoj neprirodnoj i incestuidnoj vezi.
Nisam baš niti imala puno izbora. Pet godina bez posla nije malo, a i skroz iskreno, zacrtala sam si da ću raditi baš tu gdje radim i baš na ovom radnom mjestu.
Najveća negativnost posla bila mi je baš to što ću raditi s mužem. Brinula sam kako će to funkcionirati.
Nakon par tjedana uhodavanja stvar je počela prilično dobro hodati. Najviše zbog toga jer smo se ponašali kao kolege, a ne kao muž i žena.
Nije bilo razgovora o kući tipa jel popravljena centrifuga na veš mašini ili treba li kupiti hanzaplaste. Posao nije za takve razgovore.
Najviše smo bili zbunjeni s telefonskim razgovorima. Arthur mi je jednom došao reći da ono što on cvrkuće na telefon možda zvuči kao nešto drugačije, ali da se tako telefonira. Normalna stvar. Rekla sam mu da mi je to jasno i da i sama tako znam razgovarati.
Vjerojatno to oboje ne bi primjetili da ne radimo zajedno.
I prije posla sam znala da je moj Arthur stručnjak za svoj posao i da je prilično guba tip, ali tek ovdje sam skužila u kojoj je to mjeri. Znam vidjeti kako mu dolaze poslovni partneri, direktori ili radnici iz radione, svejedno, i pitaju ga za savjet. S pažnjom ga slušaju i imaju onaj pogled kao u Kumu kad se razgovara s Don Corleonom. Pogled pun poštovanja.
A ja ponosna, važna i rascvjetana kao grm poriluka :)
Jednom sam ga čula kako telefonski razgovara s poslovnim partnerom koji se žalio da je od mene dobio umjesto ponude za posao praznu kuvertu. Arthur mu je rekao da se greške događaju, svašta se može dogoditi kad čovjek radi, ali on je siguran 99% da kolegica Trill ne bi napravila takvu grešku pa ga moli da opet provjeri. Ovaj je za par minuta nazvao i rekao da je sve u redu, ponuda je pronađena u ladici.
Za svo to vrijeme Arthur me nije ni pitao što se dogodilo s ponudom, jesam li se možda kako zabunila, niti mi je prepričao taj razgovor.
Lijepo je imati bezrezervnu podršku i znati da vam netko toliko vjeruje da niti ne provjerava.
Zna Arthur pričati o meni i kao o ženi na poslu, ali to je obično kad mi se netko od naših poznatih previše približi i sjedne skroz do mene. Onda spominje neke bušilice u koljeno i tako neke šepajuće stvari, ali to je više onako reda rada. Barem ja to tako shvaćam. Mislim da druga strana malo ozbiljnije prima te primjedbe jer se obično nakon toga jako odmaknu i prestanu s komplimentima.
Nije sve uvijek niti idealno, ima serpentina svaki dan. Ponekad je previše zaštitnički raspoložen, ponekad me ne doživljava onoliko koliko ja mislim da bi trebao.
Nekad ja zagnjavim njega nekim glupostima, ponekad on mene.
Znamo biti previše zajedno, a to nije baš dobro ma koliko to možda nekome čudno zvučalo.
No, sve u svemu stvar prilično dobro funkcionira.
Možda i zato što je Arthur meni kolega, a ne šef, pa smo ipak na neki način ravnopravni na poslu, baš kao i u braku. Nema niti tu velike razlike i u jednu i drugu vezu treba ulagati trud, biti tolerantan, fleksibilan, a i ponekad ga poslat k vraguc. Barem reda i oduška radi.
Doma se to može naglas, a na poslu potiho.
Hmm...možda je u tome i jedina bitna razlika :)
P. S.
Kerefeka mi je dala u zadatak da upotijebim riječi: centrifuga, serpentina, hanzaplast, grm i anestezija. Uspjela sam to napraviti u ovom postu i to više ili manje smisleno.
Pošto je zadatak bio jako težak, nisam označila riječi. Nek se i ona malo muči, ja se bome jesam :)
Post je objavljen 18.04.2007. u 10:42 sati.