Puno lijepih sposobnosti propadaju, puno darova ostaju neostvareni, puno života biva osiromašeno, čak uništeno, puno zadovoljstava neproživljeno zbog nedostatka hrabrosti.
Puno je onog što bismo možda mogli, ali se niti ne usuđujemo probati. Najgore je, međutim, kad smo toliko "ubijeni u pojam" da se više ne usuđujemo niti željeti, a kamoli probati. Kad smo toliko duboko zastrašeni da smo ostali i bez osobnih želja, osobnih misli, osobnih osjećaja.
Oni koji nemaju hrabrosti, dive se ili zavide onima koji je imaju. Često se zavist prikriva prijezirom, pa se hrabrost proglašava ludošću. "Pusti ga, taj je lud", odmahnut će rukom oni koji ni sebi neće priznati da im je krivo što i sami nisu bar pomalo "ludi".
Oni koji žele biti hrabriji nego što jesu, obično vide hrabrost kao neko magično svojstvo, koje jedni imaju dok drugima zauvijek ostaje nedostupno. Ništa pogrešnije i ništa pogubnije od toga. Hrabrost nije svojstvo, već odnos prema životu i nama samima. Što smo bliži sebi, što je naš odnos prema životu neposredniji, to ćemo biti hrabriji. I obrnuto, što smo dalje od sebe, što smo proračunatiji, to ćemo biti uplašeniji.
Čega se to mi toliko bojimo?
Ljudi misle da se boje posljedica. Strahuju da će biti na neki način kažnjeni ili izloženi osuđivanju okoline ako se odvaže učiniti ovo ili ono. Ovo su samo strahom preuveličane pretpostavke. Pa čak i da u njima ima nešto istine, što onda? Ima li teže kazne od one kojom smo sebe već kaznili, osakativši vlastiti život? I zašto bi nam tuđe mišljenje bilo važnije od osobne ugode, tuđa ocjena od samopoštovanja? A samopoštovanje nam nitko ne može niti oduzeti, niti podariti.
Oni koji žele sve proračunavati boje se nepredvidivog. Boje se da bi mogli "ispasti budale". Da bi ih, ako ne budu dovoljno oprezni, mogli "namagarčiti" ljudi ili životne okolnosti. Ne vide, međutim, da su, pritisnuti večitim strahom, "namagarčili" sami sebe.
Posljedice su obično samo dobrodošao izgovor. Više od navodnih posljedica, ljudi se plaše nečeg drugog – boje se neuspjeha. Ne usuđuju se nešto pokušati iz straha da u tome neće uspjeti. Da će, kako im se čini, doživjeti bruku i sramotu. Strah od neuspjeha je lanac kojim su sami sebe vezali.
Ali, kako znati da li nešto možemo, ako to ne probamo? I tko kaže da jednoga dana nećemo moći ono što ne možemo danas? Čovjek nije stroj sa jednom zauvijek danim osobinama. Čovjek je biće koje se razvija. Biće koje jača boreći se sa teškoćama i preprekama. Zašto sebi oduzeti svaku šansu, time što ćemo unaprijed odustati? Ima puno mudrosti u onoj poslovici koja kaže da i put od tisuću kilometara počinje jednim (prvim) korakom. Taj prvi korak je najvažniji. Bez njega ne bi bilo niti drugog, niti trećeg. Tko nikuda niti ne krene, neće nikuda niti stići. Tko ništa ne pokuša, nikada neće saznati što je sve mogao učiniti.
Nema neuspjeha, nema bruke, nema sramote. Postoji samo naš život čiji je svaki tren dragocjen. Jedno je pitanje da li ćemo sebi dozvoliti da ga zaista proživimo ili ćemo se od njega sklanjati, šćućureni negdje sa strane.
Hrabrost i nije drugo nego dozvola da stvarno živimo svoj život, koju sami sebi i dajemo i oduzimamo.
-Josip-
Post je objavljen 18.04.2007. u 10:16 sati.