Govoriš mi da se klonim samoće i da zaboravim na tvoje ruke
i ostavljam ja gutljaj zadnji, uvijek za drugi put
i onda te sretnem sa glazbom u ruci u nekom zadimljenom provjerenom proljeću
i govoriš mi da ćemo se sresti kada budu odlazili oblaci u potragu za nekim novim nebom
i ja ti vjerujem
skoro pa svaku riječ ključam u brave neke davne želje za odlaskom
od svega ustajalog, običnog i prokušanog
na lice moje naslonio si osmijeh i nemogu izbrisati blues sa svojih ruku
jedan putni
razgovor
za vječnost
ponesi.
I pričaj kako postoji netko tko prepoznaje tvoje pjesme zamotane
u odlaske poslijeponoćne.
Govori kako ciganske večeri su najslađe
i ne misli na moje oči, jer pogleda je ionako previše
a ruke za koje mariš nisu moje...
ili jesu...?
Govoriš mi da se klonim samoće
Dozvoli si još jedan blues u nekom novom haustoru vlakova.
Tvojih
vlakova
i mojih ostanaka.
Prešutljivo smo ostali
vjerni jedno drugom
u
tijelu nekih drugih ljudi.
Post je objavljen 18.04.2007. u 10:22 sati.