Danas- predivan dan. Paše mi ovo sunčano vrijeme. Topli žućkasti sjaj sunca što obasjava moje lice. Proljeće definitivno udarilo mi u glavu- kako se kaže.
Uspjela sam se posvađati sa svim ukućanima što meni nije preteško s obzirom na to da nemam gotovo nikakav odnos sa njima. Čini mi se da starci ne bi ni primijetili da se sa mnom nešto dešava. Tj. ne primjećuju. Nitko od njih ne može prodrijeti u potpunosti u mene- onako kad znaš kad je nekom teško, kad je dovoljan samo pogled da shvatiš neke stvari. Činjenice jesu da takva osoba u mom životu i ne postoji. Prijateljstvo dovoljno jako da nekom mogu reći baš sve, a da sam sigurna i potpuno pouzdana. Nema toga… nisam sigurna ni da ću ikad naći nešto takvo. Ma svaka čast par frendica koje volim puno, puno i s vremenom učvrstiti ćemo naš odnos. Ma znate o čemu pričam? Kladim se da ste svi okusili slatku izdaju?
Da oko čega sam se svađala? Moje neodgovorno ponašanje dovodi do situacije kada staroj moram reći za jedinicu iz nekog predmeta. E pa… i ovo je jedna od prepirka na račun škole. Jedna od onih u nizu. Dobro znam da nisam toliko odgovorna i da se ne trudim koliko bi trebala. Da ipak gimnazija i nije škola za mene? Kad bi se potrudila sve bi se to riješilo, stručno- obećajem od slijedeće školske godine. Znam da mogu to, ali da ja to želim u to baš i nisam pretjerano sigurna.
Osjećaj da je neko tako blizu, a da nikada nećete biti pored njega? Izjeda, želim promjenu želim se ponovo zaljubiti. Ovog puta neka bude obostrano. Klinac! Krivi ljudi ili samo stjecaj okolnosti? To će vjerojatno pokazati vrijeme, ali ja više nisam sposobna čekati. A fakat trebam neku podršku, mušku podršku. Topli zagrljaj i šaputanje.
I ovo je jedan od onih dana koji završavaju povraćanjem iznad predivne školjke. A jebiga… Navukla sam se na to, svjesna da mi to ne treba… ustrajna sam i dalje. Vidjet ćemo dokle sve to mogu držati u sebi!
Lijep pozdrav…
Post je objavljen 17.04.2007. u 21:53 sati.