Napokon sam zapamtio jedan san!
Nije da sam se trudio. Nije ni da volim pričati snove. Pretpostavljam da je to drugima podjednako dosadno kao što je i meni slušati kad netko prepričava što je sanjao, pogotovo ako prepričava potanko.
Zapamtio sam ga jer me sam san probudio. Kad doktor Nadležni ne bi stalno kao papagaj ponavljao "to je biološki, to je biološki" možda bi mu bilo zanimljivo čuti što sam to sanjao, za razliku od onoga što mi inače nije dalo spavati.
Sanjam da se budimo usred noći i odlazimo van pogledati što je to tako čudno. Nismo jedini. Mnoštvo susjeda u pidžamama i ogrtačima izašlo je iz kuća i gleda začuđeno u nebo i oko sebe. Vani je blještav dan. Svi provjeravaju satove, zovu mobitelima, čude se. Svjetlo nije dnevno, čudno je, difuzno, kao da je netko ispalio raketu za osvjetljavanje, samo što rakete nema. Sve je u jakom kontrastu, a nebo je svjetlosivo, gotovo bijelo, bez sunca. U isti mah sam zadivljen i prestrašen. Izgleda li ovako polarna svjetlost? Tisuću pitanja navali mi kroz glavu i od toga se probudim.
Još uvijek smeten, sjedim u krevetu i odlučim ovaj san uzeti kao dobar znak.
Post je objavljen 17.04.2007. u 11:37 sati.