Cesto se spominje pojam 'naucena bespomocnost' kad se govori o depresiji a i sire. Ovo vjerojatno ima veze s tim. Nauceno samosazaljenje je opasan skriveni unutarnji generator depresije. Radi se nemogucnosti, nesposobnosti, neznanju suocavanja sa nerazrijesenim emocijama, u nekom trenutku zivota. Onda opet u kasnijoj slicnoj situaciji afektivna memorija se reaktivira i postupimo kao prosli puta. I tako jos koji put i nastao je obrazac. Kad se suocim s emocijama koje ne znam razrijesiti, a emocije su inace snazna sila i nikome nije lako s njima, pokopam ih i kazem idem to zaboraviti. A pokopane emocije su prijeteci vulkan koji obicno izbija u najnezgodnijem trenutku. Umjesto da se suocimo s emocijama, priznamo si, tugujemo neko vrijeme na nacin na koji najbolje znamo, mi ih pokopamo i ignoriramo misleci da smo ih time razrijesili. Ali nismo. I sto se kasnije dogadja? Dodjemo u situaciju koja nalikuje onoj u kojoj smo bili prije dogadjaja kojemu je epilog bio bujica emocija koje ne znamo razrijesiti - recimo da je to emocionalno vezanje - i opet se upustamo u isto, podsvjesno misleci da cemo tako rijesiti konflikt od prije. Ali to je gomilanje nerazrijesenih osjecaja koji postaju sve veci i veci teret. Razocaranje za razocaranjem, i uvijek samosazaljenje je sve vece.
Ali mi to mozemo imati pod kontrolom. Iako se proslost ne moze izmijeniti mozemo se rijesiti tog naucenog samosazaljenja. Okrivljavamo druge, a sve je u nama, i problem i rjesenje i recept za sretan zivot. Nitko nam ne moze to pokvariti, jer mu to ne moramo dopustiti. Umjesto srljanja u nove 'karakteristicne situacije' - to moze biti i promjena posla - treba se suociti sa vlastitim osjecajima. Reci sebi: Nisam zadovoljan, frustrira me ovo ili ono, zelim promijeniti slijedece. Pa onda u akciju i pokusati mijenjati stvari, a ne bjezati. Bjezati mozemo od bilo cega samo ne od sebe. I od svojih pokopanih emocija. Ljudi bjeze na razlicite nacine. Zatrpaju se poslom, odaju se alkoholu, upustaju se u ljubavne avanture, mijenjaju posao, sele se. Ali ti pokopani osjecaji nas uvijek prate. Tek kad ih priznamo sebi, suocimo se s njima, oprostimo sebi i drugima koji su u tom sudjelovali, onda cemo ih otpustiti, razrijesiti, oni nece vise iz podsvijesti upravljati nasim zivotom nego ce se pretvoriti u svoju suprotnost, u mir, zadovoljstvo, pomirenje sa sobom i svijetom.
Prvi korak je otresti se naucenog samosazaljenja i posvijestiti si da mogu imati djelotvornu kontrolu nad svojim zivotom. Nevolja je sto nam taj nagomilani teret oduzima snagu, ruje iznutra i iscrpljuje 90% nase energije. Zato smo umorni, bezvoljni, nesocijalizirani, jednom rjecju depresivni. Dakle jedan od glavnih uzroka depresije su nerazrijesene emocije. To mogu biti i dobre emocije. Recimo diplomirali smo, i nismo to proslavili, uz prijatelje, veselje i opustanje nego je sve proslo onako. I to su nerazrijesene emocije, sreca koju smo potisnuli. Vjerujem da je to jednako opasno kao i nesreca koju potisnemo. Mozda zato narodne svadbe traju po tri dana :)
Post je objavljen 17.04.2007. u 08:40 sati.