Pitam se tako često sjećaš li me se...
Još osjećam tvoj miris,
koji me jednostavno očarava i neda mi da dišem.
Još osjećam tvoje poljubce na mojim usnama,
na mom tijelu.
Još osjećam nas dvoje, naš smijeh, naše razgovore i svađe,
naše nježnosti, naše zagrljaje, osjećam ih na svakom mjestu ovog svjeta...osjećam tvoje ruke, tvoje tijelo, osjećam tvoje oči, tvoj glas, tvoju dušu i srce.
Još i danas srce me zaboli, prejaka bol mi prodire u dušu.
Znaš li da i nakon sveg još imam suza za tebe...
Pitam se tako često dali me se sjetiš, dali me zamišljaš kraj sebe, dali koji puta zatvoriš oči i nekako imaš osjećaj da sam ja tu kraj tebe, dali ti koji puta suza potekne niz lice jer si me našao negdje ili u nečemu.
Previše pitanja, a premalo odgovora.
Dali koji puta poželiš da poletimo, samo nas dvoje, i letimo beskrajnim nebom, u miru i spokoju plavetnila, da nema nikog oko nas, samo mi...
Prevelika je želja u meni, neka težnja za nečim što više ne postoji.
Strah je preveliki, nemogu to sama. Bojim se.
Kako dalje? Kad dalje nemogu, kad dalje neznam...
Post je objavljen 17.04.2007. u 01:51 sati.