Crnilo me obavija kao nikada dosad.
Tamna utvrda sjećanja je probijena zrnom razdora i sada se
prelijeva poput veličanstvenog vulkana. Pauci strašni i smrtonosni
tabaju staze mojim mislima što poput bujice ruše brane i zidove
mog poremećenog uma. Park je veleban i pust a ja sam malen
poput miša. Velika kamena zidina okruzuje ovo napusteno mjesto.
Mahovina je prekrila grobove. Ovdje leže Povjerenje, Nada, Sreća,
Ljubav koje je topla zemlja tokom godina jednog po jednog obavila.
Oko grobova su duše koje lebde na povjetarcu. Njihove oči me probadaju
gore od tisuće noževa. Duše koje je moja prokleta ruka povrijedila.
Čak i mali Golub koji je jučer pogođen kamenom u krilo. Vjeruj mi Golube,
to mi nije bila namjera...oprosti...Oprosti ovom glupom gadu koji još nije
naučio da njegove radnje imaju posljedice. Kajanje je ime mojih topova
na zidinama. zadnja linija obrane od Zvijeri u meni... Ona koja donosi strah,
očaj i smrt. Zvijer koja nikad ne smije biti probuđena.
No dosta je tame...
Iako ce uskoro neka nova zora svanuti
ova noc je bila samo moja i tvoja,
moja mala ogoljena dušo.
Post je objavljen 17.04.2007. u 00:18 sati.