Marketing
Od Zagore do Zagreba: purgeri i Dalmoši zajedno za ekološku mudrost!
Sutra u Zagreb dolaze naši prijatelji i suborci iz Dalmacije, s kojima ćemo zajednički organizirati tiskovnu konferenciju, zapravo dvije: prvo ispred Ministarstva zaštite okoliša, a zatim ispred Hrvatskog geološko instituta.
Dolaze Anđelko (udruga Rast Zagore iz Lećevice), Erika ("Plavi val" Šibenik), Paško ("Zvona Zagore") idr. Ljudi iz Dalmacije (a i mnogi drugi) prepoznat će o čemu se radi:nastavak prosvjeda protiv planova gradnje regionalnog Centra za gospodarenje otpadom kod mjesta Kladnjica, u općini Lećevica, koji traje već sedmu godinu.
Neću sada prepričavati u čemu su detalji spora. Dovoljno je reći, kako su ljudi ne samo iz Lećevice, nego i iz okolih krajeva Zagore pa i mnogi iz Splita, Šibenika i drugdje, aktivni u udrugama za okoliš i za zaštitu potrošača na mnogim problemima, a i niz stručnjaka i zannstvenika među njima, čvrsto uvjereni kako je projekt izgradnje Centra (budimo pošteni: deponija otpada, ostalo su sitnice, jer briga o otpadu kod nas još počinje od kraja!) u njihovom kraju prijetnja golemih razmjera - govore i o "Černobilu nad Dalmacijom". Uporno pišu pisma, prosvjeduju, ne boje se ni biti odvedeni u marici zbog ometanja posjeta Visokih Ličnosti (to je bilo prije par mjeseci), organiziraju vlastita istraživanja (imaju podršku niz ljudi sa kraticama mr.sc, dr.sc i prof. ispred imena), dokazuju opasnost za podzemne vode u krškom kraju. Pogledajte njihova priopćenja: dalmatinski temperament u bujnom jeziku poetskih slika, spojen sa švapskom pedantnošću u lupanju argumentima!
A, da prostite, tamo neka Lećevica - općina koja izumire, ima danas manje od trećine stanovnika iz 1931. Nisam nažalost nikad tamo bio i na licu mjesta istraživao u čemu je tajna vitalnosti ovog otpora. Sociološki, situacija podsjeća na onu, kada smo prije deset godina započeli kampanju S.O.S. za Velebit, protiv tadašnjeg plana gradnje termoelektrane na uvozni ugljen od 700 megavata u mjestašcu Lukovo Šugarje. Gotovo izumrlo mjesto u zaljevu podno Velebita, daleko od očiju daleko od srca - pa tko bi tu organizirao prosvjede!? E, ali našli su se oni, koji su u proteklim desetljećima iselili u gradove, u Zagreb i drugdje, sačuvali vezu sa starim krajem, pa alarmirali neke svoje prijatelje, uključili su se planinari - ljubitelji Velebita, uključilo se nekoliko iskusnih okolišnih boraca iz Zelene akcije idr. Pokrenuta je nacionalna akcija, prikupljeno 72.000 potpisa na peticiju. (Središnji čovjek pokreta bio je Edo Hadžiselimović, koji danas vodi Planinarsko-ekološku sekciju HPD Zagreb-Matica, i aktivan je kao i prije!) Ta veza zabiti (koja daje "čvrstu stijenu" na kojoj se povijest piše!) i grada (koji daje moderana znanja i vještine) pokazala se izvanredno učinkovitom. Svjedočio sam tome i ranije u nekoliko slučajeva.
Od projekta se odustalo; a kada sam se njime, nakon što su mi skrenuli pažnju, podrobnije pozabavio, zaključio sam da je višestruko štetan, pa i besmislen - ne samo ekološki, nego i energetski i eknomski (primitivno muljanje ameriičkih lobista). Poanta je ova: ljudi, koji su prvi pokrenuli prosvjed jer su htjeli jednostavno obraniti svoj zaljev od uljeza koji bi ga uništio - moglo bi se reći: iz sebičnih interesa! - bili su u pravu i mnogo više, nego što su bili svjesni!
To je ekološka mudrost na djelu - mudrost, koja postoji u slojevima narodnog pamćenja. To je i jedan od razloga, zašto uvijek inzistiram na vezi ekologije i demokracije!
Post je objavljen 16.04.2007. u 21:46 sati.