Upoznajte knjigu
Cijena: 165,00 kn
320 str., 15x23 cm, meki uvez, izdavač: Ostvarenje, 2005
Darovita su djeca dugo pobuđivala očaranost, zavist, strah i odbacivanje. U ovoj očaravajućoj knjizi ugledna psihologinja sa Stanforda, dr. sc. Ellen Winner po prvi puta daje najobuhvatniji prikaz prirode dječje darovitosti i pristupa iznimno darovitoj djeci od ranog djetinjstva.
SADRŽAJ:
Devet mitova o darovitosti
Globalno daroviti: djeca koja utjelovljuju mit
Neravnomjerno daroviti, čak s teškoćama u učenju
Likovno umjetnički i glazbeno darovita djeca
Mit o kvocijentu inteligencije
Priroda darovitosti
Darovitost i obitelj
Toliko drukčiji od ostalih: emocionalni život darovitog djeteta
Škole: kako mogu pomoći i u čemu griješe
Što se događa s darovitom djecom kada odrastu?
Osobita vrijednost ove knjige jest što se oslanja na stoljeće iskustva pristupa darovitoj djeci u svim dijelovima razvijenog svijeta: Japanu, Kini, Istočnoj i Zapadnoj Europi te Americi, obuhvaćajući sve vrste dječje darovitosti i sve vidove djetetova svijeta: sposobnosti, inteligenciju, emocije, obitelj i obrazovanje.
Iz prvog poglavlja "Devet mitova o darovitosti":
"Nedavno sam odvela sina na koncert koji se održavao u večernjim satima. Maleni je orkestar svirao Mozarta. Kad je koncert počeo, primijetila sam dječaka zaokupljenog čitanjem nota iz debele glazbene knjige. Istovremeno s čitanjem nota i slušanjem izvođača pjevušio je melodiju, i to savršeno. Dječak je sjedio pokraj svog oca. Tijekom stanke prišla sam ocu i upitala ga čita li njegovo dijete note uistinu ili ih samo razgledava. Odgovorio mi je da je slušanje glazbe i praćenje melodija usporedo s čitanjem nota iz višedijelne partiture omiljena razonoda njegovog sina Stephena. Kasnije sam zapazila Stephena u izvanškolskom programu koji je pohađao i moj sin. Dok su ostala djeca igrala košarku, kartala ili čavrljala o prijateljima iz razreda koji su im se manje ili više sviđali, Stephen je sjedio sam negdje postrance i čitao knjigu iz teorije glazbe. Ponekad bi se po stubama popeo do prazne dvorane za tjelesni odgoj i tamo improvizirao na klaviru.
Talentirana, darovita, kreativna, genijalna - djeca s takvim obilježjima uvijek su nas intrigirala, pobuđujući očaranost i strahopoštovanje, jednako kao i zastrašenost i zavist. Strahovalo se da su darovita djeca opsjednuta jer premlada znaju i razumiju previše stvari. Kao i retardirane djece, ljudi su se plašili darovite djece kao čudaka, ekscentrika i nakaza. Odbacivalo ih se kao glupane. Njihovim se roditeljima spočitavalo da su preambiciozni fanatici koji žive u postignućima svoje djece, istovremeno ih lišavajući prava na normalno djetinjstvo. Naše škole često odbijaju izmijeniti nastavni plan radi takvih "ekstremnih" slučajeva zahtijevajući da se oni prilagode postojećim školskim programima. Kad se roditelji zbog toga uzrujaju, na njih se počinje gledati kao na ljude koji su posve izgubili orijentaciju, te kao na ljude koji ne shvaćaju koliko su sretni što imaju dijete s velikim, a ne malim sposobnostima.
Nastrani ljudi - bez obzira posjeduju li netipičnu osobnost, inteligenciju, ili oboje, uvijek su privlačili pozornost psihologa, osobito ako njihova nastranost obuhvaća negativne osobine ili ozbiljno ograničene sposobnosti. Mnogo više znamo o psihopatološkim stranama osobnosti nego o idealnim osobinama kao što su suosjećanje, moralna hrabrost ili sposobnost vodstva. Slično usredotočivanje na manjkavosti može se primijetiti u psihološkom proučavanju spoznaje. Iako renomirani časopisi iz razvojne psihologije tiskaju članke o retardiranosti, rijetko tiskaju studije o darovitosti. Takvi se članci prosljeđuju manje prestižnim časopisima koji su se specijalizirali za darovitost. Takvo je stanje odraz pogrešne pretpostavke prema kojoj nam darovitost ne može ništa reći o tipičnosti. Vjerujem da takvo stanje dugujemo i činjenici da se na retardiranost, kao i na psihopatologiju, dosad gledalo kao na problem koji je potrebno riješiti, a velike su se sposobnosti smatrale privilegijima, a ne problemima.
Iako je proučavanje darovitosti otrgnuto iz glavnog toka psihologije, uvelike je napredovalo od svojih početaka u dvadesetim godinama na Sveučilištu Stanford. Tamo je psiholog Lewis Terman, koji je potaknuo psihološko istraživanje darovitih, započeo masovno longitudinalno proučavanje više od tisuću petsto djece s visokim kvocijentom inteligencije, a to se proučavanje nastavilo sve do danas (vidi poglavlja 2 i 10). Unatoč tome, obilujemo mitovima i zabludama o prirodi darovitosti, možda zato što je proučavanje darovitosti osjetljiva, politički nabijena tema, često obilježena kao elitistička i krivo usmjerena. Ovdje nudim kritički osvrt na neke mitove koji su se razvili o darovitosti, a koji su zamračivali naše razumijevanje.
Najprije želim pojasniti da izraz darovitost koristim za opisivanje djece s tri netipična obilježja:
1. Prijevremena razvijenost. Darovita djeca razviju se prije vremena. Prve korake u svladavanju nekog područja poduzimaju ranije no što je to uobičajeno. Jednako tako, u tom području napreduju brže od prosječne djece jer u njemu lako uče. Izraz područje odnosi se na organizirana područja znanja kao što su jezici, matematika, glazba, likovna umjetnost, šah, bridž, balet, gimnastika, tenis ili klizanje.
2. Inzistiranje da sviraju po svom. Darovita djeca, osim što uče brže od prosječne ili čak bistre djece, uče drukčije i s obzirom na kvalitetu. Ona sviraju po svom: od odraslih traže minimum pomoći i mentorstva pri svladavanju područja u kojima su aktivna jer uglavnom uče samostalno. Otkrića do kojih dođu uzbudljiva su i motivirajuća, a svako takvo otkriće odvodi darovito dijete korak naprijed. Ova djeca često samostalno stvaraju pravila unutar same aktivnosti i stvaraju nove, neobične načine rješavanja problema.
To znači da su darovita djeca prema definiciji kreativna, ali ja želim jasno istaknuti razliku između kreativnosti s malim k i velikim K. Darovita djeca obično su kreativna u gore spomenutom smislu: ona dolaze do samostalnih otkrića i rješavaju probleme na nove i neobične načine, ali ona ne mogu biti kreativna s velikim K jer pod tim podrazumijevam transformiranje područja aktivnosti na način na koji je Jackson Pollackovo odbacivanje kista transformiralo slikarstvo ili na način na koji je 12 tonova u glazbi transformiralo glazbu. Samo se odrasli koji su najmanje deset godina radili na svladavanju određenog područja mogu nadati da će ga zauvijek promijeniti.
3. Žar za svladavanjem. Darovita djeca istinski su motivirana da shvate smisao područja u kojem pokazuju znakove prijevremene razvijenosti. Izražavaju intenzivan i opsesivan interes, sposobnost oštrog fokusiranja i ono što ja nazivam žarom za svladavanjem. Kad su zaokupljena učenjem u području u kojem su aktivna, proživljavaju stanja "tečnosti" - optimalna stanja pri kojima se potpuno udubljuju i izgube osjećaj za vanjski svijet. Sretna kombinacija opsesivnog interesa za jedno područje zajedno sa sposobnošću lakog učenja u tom području dovodi do visokih postignuća.
Na ta se tri načina darovita djeca kvalitativno razlikuju od prosječne djece koja su vrijedna i motivirana za marljiv rad. Moguće je da djeca koja su žustra, bistra i znatiželjna ulažu mnoge sate rada pokušavajući svladati vještine u određenom području. Njihovi ih roditelji mogu upisati na satove šaha i svakodnevno s njima igrati šah, sa četiri godine mogu ih upisati na sate violine ili na subotnje edukativne vježbe. Djeca koja imaju takve roditelje koji požrtvovno pomažu svom potomstvu razviti najveće potencijale, gotovo nas uvijek impresioniraju količinom svojih dostignuća. Osim toga, njihovi nam primjeri pokazuju da su naša očekivanja u odnosu na dječja dostignuća sramotno mala i čista su suprotnost očekivanjima koja postoje u drugim kulturama, primjerice u Japanu.
Ipak, takva djeca nisu tema ove knjige. Ona se ne razvijaju osobito rano i tempo kojim uče nije osobito brz. Kako bi napredovala, potrebno im je opsežno mentorstvo odraslih - pouka, podrška i poticanje. Ona ne dolaze do samostalnih otkrića u određenom području i ne izražavaju istinski žar za svladavanjem koji se pojavljuje kod darovite djece. Štoviše, ona obično ne stignu na razine do kojih darovita djeca stižu, kako se čini, bez imalo napora. Ne bismo mogli zamijeniti dijete koje je vježbalo kod Suzukija s violinističkim genijem poput Midori, ili dijete koje je naučilo marljivo i djelotvorno rješavati zadatke iz matematike s matematičkim genijem poput Norberta Wienera.
To nas dovodi do teme djeteta genija. Dijete genij samo je ekstremnija verzija darovitog djeteta, djeteta koje je toliko darovito da pojedine aktivnosti obavlja na stupnju odrasle osobe. Kad koristim izraz darovito, mislim na svu darovitu djecu, pa i onu koju nazivamo genijima, a kad koristim izraz genij, to se odnosi samo na najekstremnije slučajeve.
Usredotočila sam se na darovitost u dva akademska područja - jezik i matematika - i dva umjetnička područja - likovna umjetnost i glazba. Darovitost u djetinjstvu najčešće se zamjećuje i proučava upravo u ova četiri područja. Ta su područja djeci privlačna, pa je i to jedan od razloga što se darovitu djecu može pronaći upravo u tim aktivnostima. Drugi je razlog što u tim područjima vladaju pravila i strogo određene strukture koje omogućavaju pretraživanje istaknutih pravilnosti. Suprotno od područja kao što su pravo ili medicina, ova područja ne zahtijevaju ogromno usvajanje znanja i mogu se svladati čim se počne razumijevati prilično malobrojan skup formalnih principa.
Što je područje aktivnosti formalnije i u većoj mjeri vođeno pravilima, vjerojatnije je da će ga darovita djeca pokoriti. Matematika i klasična glazba, u kojima je jasno što se treba svladati i kako se može prepoznati vrsnost, tipični su primjeri. I u jeziku postoje strogo određene strukture; ako pod tim podrazumijevamo svladavanje usmenog jezika i čitanja, u ovim područjima često se otkriju djeca koja su lingvistički darovita na ove načine. Za razliku od toga, u kreativnom pisanju ne postoje tako strogo određene strukture, pa rjeđe nailazimo na lingvistički darovitu djecu koja su na naprednom stupnju pisanja nego na djecu koja su na naprednom stupnju čitanja. Likovna umjetnost strukturirana je još neformalnije. Ipak, sistemi crtanja vođeni su strogo određenim pravilima pa se i tu pronalaze darovita djeca - umjetnici - u svladavanju realističkog crtanja (na Zapadu) ili aluzionističkog, shematskog crtanja (u Aziji).
Darovitu se djecu ponekad može pronaći i u području biologije, području koje je lako dostupno djeci. Charles Darwin, Jean Piaget i Edward O. Wilson kao djeca su pokazali izuzetnu sposobnost za pravljenje suptilnih diskriminacija u prirodnom svijetu. Darovitu djecu rijetko ćemo naći u širim područjima, kao što su vođenje ljudi, međuljudsko razumijevanje ili samosvijest. To ipak ne znači da ona tamo ne postoje; samo ne znamo kako ih naći. Jednako tako, djecu koja pokazuju izuzetnu suosjećajnost, moralnost ili hrabrost ne svrstavamo među darovitu, nego radije među djecu koja imaju izrazito pozitivan karakter.
To je ipak kulturološka odluka. Stanovnici mjesta Pueblo u Novom Meksiku nemaju riječ za "darovitost", ali imaju izraze za izvjesne posebne sposobnosti koje smatraju dragocjenima - one koje bi psiholozi mogli nazvati primjerima darovitosti - kao što su jezična sposobnost, posjedovanje obilnoga kulturološkog znanja te sposobnost stvaranja vlastitim rukama. Četvrto područje koje smatraju dragocjenim je ono u kojem mi obično ne prepoznajemo posebne sposobnosti - humanističko područje suosjećanja, samopožrtvovnosti i sućuti. Vjerovanje stanovnika Puebla da se posebne sposobnosti ne bi trebale koristiti kao temelj za uzvisivanje jedne osobe nad drugima također se razlikuje od zapadnjačkog, uglavnom individualističkog pristupa darovitosti. Stanovnicima mjesta Pueblo poseban je dar značajan samo ako se koristi na način koji pridonosi dobrobiti zajednice. Još izrazitije protuindividualistički je Konfucijev stav prema kojem svi mogu biti osposobljeni, a razlike u sposobnostima reflektiraju samo napor i moralnu obvezu, ne nikakve posebne talente.
U ovu sam knjigu mogla uvrstiti i ostala područja u kojima vladaju stroga pravila, a u kojima su zapadnjačke kulture prepoznale darovitu djecu. Imenovat ću ih samo nekoliko: šah, bridž, balet, gimnastika, klizanje, tenis ili plivanje. Naravno, tu su još i djeca glumci kao što su Shirley Temple, Mickey Rooney, Judy Garland ili, u današnje vrijeme, Macaulay Culkin, djeca izuzetno dobra u mimici i glumi. Nisam pokušala obuhvatiti sva ta područja, nego sam odlučila izabrati ona za koja sam osjećala da mogu predstavljati skolastičke i umjetničke aktivnosti. Područja ostalih aktivnosti spomenula sam samo u slučaju u kojem bi usporedbe s njima dovele do nekih otkrića.
Mitovi i zabune mogu se pojaviti u bilo kojem području proučavanja, a tema darovitosti nije iznimka. Slijedi popis devet pretpostavki o darovitosti koje su se ukorijenile u našem razmišljanju, a za koje vjerujem da su neispravne. (...)"
Više o knjizi: Darovita djeca
Post je objavljen 21.04.2007. u 08:00 sati.