Marketing
MOJ SVIJET, MOJA PRAVILA...
jedna meni bliska osoba me navela na razmišljanje o smislu i prolaznosti života
… Gledam ljude oko sebe, gledam svijet kako se kreće i ponekad „uhvatim“ samu sebe daleko od svega, daleko od svih… Neki postupci mojih voljenih su me natjerali da se vratim u stvarnost iz svog svijeta koji je bio previše ružičast da bi bio stvaran
… ponekad iznenadim samu sebe kada primjetim kako me neki sitnice koje su me prije smetale više uopće ni ne doživljavam, izgradila sam neki svoj „obrambeni sustav“ koji me drži na površini, na životu…
davno prije sam mrzila svaki svoj pogrešan korak, a sada ih sve podržavam, bili oni dobri ili loši jer, život je takav, sastoji se od uspona i padova i trebamo napokon prihvatiti sami sebe takve kakvi jesmo, ne trebamo se truditi da bi bili poput drugih, trebamo biti svoji, jer Bog je s razlogom stvorio ljude, ali ne u potpunosti kao cjelinu nego svakog čovjeka posebno, sa svim njegovim osjećajima, manama, vrlinama i problemima, i probleme je stvorio zato da bi jačali svakog od nas i pomogli nam u izgrađivanju naše osobnosti a ne zato da bi pokleknuli pred prvim na kojeg naiđemo i prestali se boriti za sebe, za svoje prioritete i ljude koji nas okružuju i vole
… jer za sreću je potrebno toliko, toliko, toliko malo, manje nego što možemo zamisliti ali ljudima je nekada previše i to za postići
… Zato što dopuštaju krivim ljudima da upravljaju njihovim životima, jer se trude biti poput nekog i ne shvaćaju da tako zapravo gube jer, čim pokušavaju biti netko drugi svijet odmah gubi jedan dio, jer nestaje jedna jedinka osobnosti i posebnosti a nastaje nečiji klon
… nažalost, malo je pravih ljudi oko nas, ali onda treba cijeniti tu nekolicinu kojoj je stalo do nas i koja s nama čini jednu vrstu potpunosti… Jer, u što se danas život pretvorio? Ljudi trče za boljim životom, spajaju kraj s krajem, novac ih je pretvorio u robove…. Ponekad želim pobjeći negdje daleko, daleko do mjesta gdje se moje vene spajaju, gdje počinjem živjeti bez sputavanja okoline… trudim se ostati svoja ali shvaćam da i sama popuštam pred raznim pojavama, osjećam se kao da u mom tijelu živi milijun ljudi koji se izmjenjuju iz jednog dana u drugi… Vrlo često i sama doživljavam probleme preindividualno, neke stvari previše prihvaćam k srcu, izgubim se, potreban mi je bilo kakav glas koji će razumjeti moji bol, li zrak oko mene bude prečist, bez ikakvog glasa
… ali onda zapitam samu sebe: čemu sve to?
Čemu briga? Pokušavajući pronaći pravi put skrenuti ću na krivi, pa bolje je onda odmah bez razmišljanja otići na prvi jer bi nam se od silnog izbora i krivi mogao učiniti kao pravi, a mi ni nećemo shvatiti da griješimo i da ne činimo ništa dobro sebi i ljudima oko sebe…. Odlučila sam da se više ne želim skrivati od ikoga ili se pretvarati da sam nešto što nisam, ne želim više provodi neprospavan noći razmišljajući o tome tko sam zapravo ja, kome i gdje pripadam, čijim rukama?... Jeste li ikada osjećali kako tonete prema dnu, kako ste nemoćni i kako se osjećate odbačeno u svijetu u kojem živite i nitko vas ne razumije? 
Jeste li ikada željeli pobjeći negdje daleko gdje vas nitko neće čuti kako vrištite? Jeste li se ikada osjećali povrijeđeno, odbačeno, kao da ste ostali sami u tami? Kao da ste zatočeni u svijetu kojeg mrzite i ponekih ljudi od kojih vam je muka ali ipak se nasilu smijete i prodajete glupe laži dok iznutra umirete? Jel jeste? I ja sam!!.. ali zašto odustati?Veći je sram ostati na podu nego pasti! Trebamo se ustati i krenuti dalje ispočetka… Ne trebamo se predavati… jer koliko smo već problema imali i mislili da ih nikada nećemo riješiti a evo nas, ipak živimo i prisjećamo se tog problema sa smiješkom na licu, shvaćajući kakve smo zapravo budale bili i čime smo se opterećivali
… Zato počnimo cijeniti prave i istinske vrijednosti: prijateljstvo, ljubav
, sreću
i nadu
… a sve ostalo neka se brine samo za sebe!!!
Post je objavljen 16.04.2007. u 17:10 sati.