"Mislio sam da nikad nećeš doći." rekao je sporo i koliko sam ga više gledala izgledao je sve iscrpljeniji.
"Ah...Katten se opet ponaša kao dadilja a ne spremačica." potužila sam mu se i zadržala pogled na njegovom licu koje je bilo bljeđe nego inače dok su smaragdno zelene oči odskakal od cijelog tog prizora.
"A šta da ti kažem..Ja sam ne sjećam vremena kad sam ja imao bilo kakvu roditeljsku ili služavsku kontrolu." pričao je dok je išao prema kauču u sredini kuće na koji je sjeo i pozvao mene da mu se pridružim.
"Ne sjećaš? Ah..pa valjda je s dečkim drugačije."
"Kontrola traje do vjenčanje, nebi te pustili da okaljaš obiteljsku čast."
"Pa ipak nešto znaš,....nisi ti tako star s tih devetnaest godina." nasmijala sma se ali nisam mogla da ne primjetim izraz na njegovom licu kad sam rekla devetnaest.
Poljubio me i ja sam prestala razmišljati o stvarima o kojim nisam trebala.Sad smo bili tu samo ja i on. On i ja. I opet me nije bilo briga za ostatak svijeta. Kad sam bila s njim zaboravila sam sve što me mučilo ovih dana.Sva ta strka oko pokazivanja mene Bostonskoj gospodi koja bi me trebala izabrati za ženu.Sva strka oko toga koliko će vjenčanje stajati. I sav moj strah oko toga tko će najviše ponuditi.
"Tužna si." promrmljao je i odmaknuo se od mene.
"Da. Znaš što mi se događa a ja ne želim prolaziti kroz to." tužno sam priznala.
"Dru ostani sa mnom."
Pogledala sam ga.Voljela sam ga...Barem sam tako mislila jer valjda se ne može voljeti sa sedamnaest godina. Nasmijala sam se.Neznam kako je to protumačio ali me ponovno poljubio. Otišla sam jer sam trebala.On me pozdravio ali nije izašao izvan kuće tako da sam izašla sama. Otrčala sam prema crkvi gdje sam dočekala roditelje. Majka se iznenadila kad je vidjela da mi je kosa raspuštena pa se nismo dugo zadržavali nego otišli doma, jer kao bi me netko uopće pogledao s raspuštenom kosom.
Do navečer sam bila slobodna. Oko šest majka je došla do moje sobe i uhvatila me kako stojim zaokupljena nečim što je ona smatrala knjigom i poohvalila me što se toliko trudim.Napomenula mi je da večeras dolaze Brihamanovi i njihov kako je ona rekla zadivljujuće lijep i pristojan sin. Nasmijala sam se glasno kad se odmaknula tako daleko da me ne može čuti. Bcila sam pogled na bilježnicu koju sam pisala a ne kako je ona mislila čitala.Dodala sam zadnju riječ.
...Odlazim.....
Sin Brihamanovih je morala sam priznati bio najbolji kandidat do sada. S tamnom kosom koja mu je padala po licu neodoljivo je podsjećao na njega. Ali naravno suzdržala sam se od bilo kakvih izljeva osjećaja i nisam pokazivala niti trunke više zanimanje nego što je bilo potrebno. Nekakav osjećaj koji nikad prije nisam osjetila mješao mi se u tijelu a izlazio je u obliku bolova u trbuhu. Sjetila sam se kako mi je Katten pričala dok sam bila mala da kad se zaljubiš osjećaš leptiriće...Vjerovata sam sad da je uzrok ljubav ali taj osjećaj ne bi definirala kao leptiriće više gigantske ptičurine što mi lete u trbuhu.
"Dakle Daisy..." iz mog razmišljanja o pticama probudio me ugodan glas Edwarda, sina Birhamonovih.
"Da?" nježno sam pitala jer nog moje majke bila je preblizu meni da bi se odlučila za nepristojnost.
"Ti imaš sedamnaest godina." a ne to ti se samo čini!! Pomislila sam čudeći se kakva se glupost krije iza tog slatkog lica.Sve cure udaju se sa sedamnaest u najgorem slučaju s osamnaest a kasnije ih nitko neće. Glupa je bila ta logika ali tako je bilo i svi su to znali.
"Da a vi gospodine Richard?" odlučila sam se ipak za pristojnost.
"Četrnaest gospođice." nasmješio se a meni je došlo da povraćam negdje. Ovo je stvarno bilo nisko od mojih roditelja.Pokušavali su mi namjestiti dijete????
Post je objavljen 16.04.2007. u 16:22 sati.