Počela sam se pitati što će biti ako jedne večeri kao i uvijek legnem u krevet i zaspim, ali se ujutro nikad više ne probudim..? kakav će tada život biti mojim bližnjima? Pakao? Ili će im biti lakše jer se više neće trebat mučit sa mnom?
Jednom kad je najbolja frendica spavala kod mene (ona na mom krevetu, a ja na PODU - vidite koliko sam se žrtvovala, mogla sam nju stjerat na pod!), dugo u noć smo pričale i ona je u pola razgovora zaspala. Ugasila sam svijetlo da joj ne smeta i ostala budna sjediti na prozoru. Razmišljala sam o tome koliko zapravo volim ljude oko sebe, a pogotovo nju. Nisam mogla zamislit što bi sa njima bilo da se sljedećeg jutra jednostavno ne probudim, nego ostanem zauvijek spavati. Crne misli preplavile su moje misli... Ako umrem uskoro, hoće li oni ikada naslutiti koliko sam ih sve voljela i što sam zapravo osjećala za njih iako to nisam često pokazivala?! Kada će moj život na zemlji biti završen, ljudi će morati iskusit život bez mene... Pitam se hoće li im ljubav koju sam im dala dok sam bila živa biti dovoljna za zauvijek?
Jednom u životu izgubila sam dečka kojega sam voljela i bilo mi je užasno. On je umro, a da mu nikada nisam rekla koliko sam ga voljela. Zato ne želim dva puta napraviti istu grešku... Sada živim s grižnjom savjesti i pitam se da li je on barem slutio što sam osjećala prema njemu jer moju ljubav nije imao vremena otkriti? Tada sam si obećala da ću svima iskreno govoriti o svojim osjećajima, svakome koga volim ću to i pokazati, jer postojale su vrlo važne osobe u mom životu koje to nisu ni znale, ali sada znaju za sve moje osjećaje... Kada jednom umrem, neće postojati druga šansa da ispravim svoje ponašanje prema ljudima, zato se dok živim moram truditi biti što bolja. Jer ako sutra nikada ne dođe, više nema povratka... ... ..
Post je objavljen 15.04.2007. u 21:16 sati.