Marketing
U dvorani kobnoj, mislima u sivim
__________________________________
"Gledo sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu."
__________________________________
U smrti se sniva
Pita me zašto je sve tako kako je. Pravim se da
ne razumijem. Glava ovaj put nakrenuta na neke
druge strane. Gomila nevjerice u njegovim očima
na moje nijekanje pijanstva. Razlijeganje smijeha
shvativši nešto što nije znao. Nešto tako nevino
i djetinjasto. Možđa pretjerujem. Možda drugačije
sagledavam stvari. Možda drugačije osjećam. Tko
će ga znati. Tko će proniknuti u njega. Neda se.
Drži se, bez obzira na silnu razočaranost i možda
mrvicu tuge u očima. Tuga dolazi kasnije. Ostala je
na onom hladnom, betonskom zidiću iza svih nas.
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
Besmisleno je neprestano imati pognutu glavu. A
jučer mi je upravo nekako i bilo tako. Ono, neki
proklet osjećaj pomiješan sa stotinu drugih. Joj,
smijeh, smijeh i samo smijeh. Upozoravanje na
držanje ruku na nekim mjestima. Čovječe, tako
brižno. Pažnja usmjerena na neke male, ali posebne
stvari. Možda preokretanje očiju na blesave ispade.
Be yourself, by yourself, stay away from me.
E to kažem onima koji žele utjecati na mene i pokušati
me promijeniti. Iako mi je frend rekao da sam drugačija,
da sam se promijenila, što ja znam, a očito nema muda
reći mi sve što misli. Ne znam treba li se pokušati
ponašati odraslije. Mislim, mogu to. Ali uvijek mi je nekako
bolje živjeti opušteno, u smijehu, bez zategnutih plastičnih
lica koja stoje do tebe i naočigled ogovaraju. Ne bojati se
što će ti tko reći. Hvala mu. Hvala im. Što me razumiju i
imaju razumijevanja. Za mene.
Post je objavljen 15.04.2007. u 12:10 sati.