Letim u kaotičnom svijetu probudjenih misli o samoubojstvu ludog znanstvenika željnog suicidalnih ideala vječnosti.Prolazim kroz moru rastavljenih atoma upijajući čestice krute tvari,utjelovljene krvi kristove u velikoj zavjeri obmane univerzuma laži.Opijen otrovom suza sestre lilith i njezinog prvog čovjeka adama,u ljubavi otkopčavam zadnje dugme košulje grijeha i puštam demona u svoju dušu,neka trune,skupa samnom.I ponovno dišem ovaj otrovni zrak i nebeski svod iznad mene dok stavljam osušenu ruku u džep nesreće da obrišem suzu u nepostojećoj priči života,namijenjenoj samo za mene,morbidna istina,krvava i iskrivljena zbog zamagljene percepcije usuda.Opušten i zaboravljen u tami,čekam taj prokleti kraj,nestanak osjećaja,prestanak svih podražaja u gluhoj noći..a sat otkucava ponoć i treptaj zaboravljenog vuka u snježnoj,maglovitoj noći...nestajem.Isključen iz utikača vječnosti,popušta i zadnja nada nad ovom sudbom kletom u ponosu i dualnoj ličinki starosti.Tako mlad a tako daleko progonjen u vlastitoj glavi,bježim u tu malu skrovitu kućicu od lišća u osunčanoj krizi proljetne radosti...i nestajem...
Post je objavljen 15.04.2007. u 02:47 sati.