Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/mistressninella

Marketing

One Caress

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket


Hoćemo malo o guranju nosa tamo gdje mu nije mjesto? Možda o tome da svatko ima svoju percepciju i pogled na svijet oko sebe? Ili o tome da je svatko individua za sebe i da ima pravo izraziti svoje mišljenje, no ne i kritizirati tuđe na način da ga omalovažava na granici dobrog ukusa?

Gdje je zapravo ta granica - ta nevidljiva linija koja nas ograničava u življenju i djelovanju?
Kažu - nebo je granica - no kome?

I, još nešto - otkud ljudima ideja da imaju pravo osuđivati i vrednovati nekoga samo na temelju njenih materijalnih dobara i stupnja edukacije?
Osobno poznajem nekolicinu vrlo imućnih ljudi - no što im to kada ne mogu uživati u stečevini?
Isto tako znam dosta onih koji doslovno žive dan za dan - i pritom im je baš lijepo. Znaju uživati u trenucima.
Ne govorim o onim površnim osobama kojima je glavna stavka u životu što je neki xy rekao na kavi ili što će reći susjedi - no... Zavidim tim ljudima koji neopterećeno prolaze kroz svojet, žive život punim plućima.
Stupanj edukacije jest bitan - u profesionalnom smislu. Ima ljudi koji i sa par razreda osnovne škole stvore carstvo i onih koji sa tih istih par razreda osnovne imaju više razvijen intelekt od onih koji su završili fakultete itd itd.
Naravno, ne govorim sada o nekakvoj anarhiji - naprotiv - govorim samo o tome kako i dalje postoje stereotipi i predrasude ma koliko god se mi definirali kao demokrati itd.

Ovo nije moja reakcija na nedavnu diskriminaciju mene kao osobe, no tek tako... Dođe mi da se zapitam da li postoji negdje mjesto na ovom svijetu gdje svatko živi život onako kako želi?

Da li je itko ramišljao o mjestu i okolnostima u kojima bi htio/la živjeti? Da li je to neko fancy mjesto, oaza u pustinji, užurbani metropolis, usamljeni otok sa prekrasnom plažom ili easy going mjestašce gdje svatko svakoga zna? Vidite li koga kraj sebe? Ljubav, djecu, psa, mačku, pticu, prijatelje, roditelje...?

Svi mi imamo snove.

Ja bih htjela da se moji ostvare - no ne baš svi.
Jedan neka ostane neostvaren tek toliko da imam o čemu sanjati.





Post je objavljen 15.04.2007. u 00:05 sati.