Piše mi se ali neznam što, jednostavno mi se...piše...ne piški (to će mi se počet za koju minutu).
Šta sam učinila od zadnji puta kad smo se sreli?
Napravila sam jedan novi dizajn...uz pomoć Jinxx za dragu Ribicu, a za jednu drugu blogericu je u izradi... volim to raditi...
Bila sam u Dugoj Resi na seminaru i baš se lijepo zabavila ova dva dana. Samo kaj sam umorna ko pas jer mi alergija čitavu noć nije dala spavati. Uskoro ćete moći vidjeti kako je ekipa divnih žena radila na suncu terase Motela u kojoj se održavao seminar.
Inače...doktoricu sam pitala kaj je to s metalnim kašljem, samo mi je dala lijekove za ublažavanje alergije, jedan super sprej i tablete, i sad čekam da se to ustabili da mogu na testiranje da vidim kaj me to iritira. Malo me uplašila da ćemo ako se kašalj nastavi pogledati da nije astma...ali ja sam odmah znala da nije i da će se ublažiti...ne kašljem više...
Sad prčkam tuda bezveze, stavljam neke stvari na web i tako... spava mi se i mogla bih odmoriti ali baš nakako imam potrebu pisati.
Neznam jesam li sjetna ili šta me primilo, ali baš sam nekako čudna u zadnjih 15 min...možda bolje da odem spavati.
Inače se odlično osjećam...vrijeme čini svoje, sutra još radim u Galeriji a onda kreće učenje...malo sam u nekoj nedoumici, u razgovoru s mojom Bibom sam zaključila da bi baš trebala sve staviti na stranu, APSOLUTNO SVE i primiti se intenzivnog rada na polaganju ispita jer tempo koji moram odraditi u 6., 7, 9. i 10. mjesecu nije za zezanciju.
A ja, kako je poznato neznam reći ne kada je posao u pitanju...kao da sam odgovorna prihvatiti sve što mi ljudi predlože.
Kako bih željela da mogu reći ne....da mogu odbiti i osjetiti jednom kako je to.
A najgore mi je reći samoj sebi dosta...Tea mislim da bi bilo dosta.
Teško mi je uvjeriti samu sebe da od tog svega nemam koristi, nije neka lova ili je čisto volontiranje, a i to malo što dobijem mi ne popravlja financijsku situaciju u globalu.
A mi moji apetiti nisu veliki...ne tražim puno...uvijek se nekako prevali ta financijska suša.
Sve znam...i to da ću biti ponosna na sebe kada uspijem, postignem cilj upisa u 4.god.
I da ću biti ponosna kada vidim da je "žrtva" urodila plodom.
I da sam znala reći ne.
Nemam problema s reći ne izlasku...
Nemam preblema reći ne hrani...
Nemam problema reći ne muškarcima...
Nemam problema reći ne učenju hehe
Ali poslu...e poslu reći ne je jako teško...
I gledam ovu situaciju...Galerija mi je bezveze...dosadno mi je tamo, lova je loša, nemogu učiti, i nije mi buduća struka...to sam odfrkarila...
H-epicentar...mislila sam potpuno prestati s tim...ali nisam...ostala sam prisutna...ostala sam na poslovima tajnice i skresala angažman najviše što mogu...dobro se osjećam, nisam opterećena...ali opet imam i grižnju savjesti zbog toga...ponekad mislim da bih trebala otići...ali ipak me tu nešto više drži...ljudi valjda...ideja, misija i vizija valjda...ma u biti...toliko je minusa koji me tjeraju dalje, a samo nekoliko pluseva koji me drže tu...minusi su čisto vremensko/fizički zamor s primjesom razočaranja u vlastiti angažman i entuzijazam potaknut manjkom entuzijazma drugih...a plusevi...to su neke više sfere...prijateljske...koje me drže tu...bojim se da ću ih izgubiti...ako odem...bojim se da ću ispasti "izdajica"...iskustvo u budućoj struci? ma imam ga za sada dosta...nije mi ova rad za to neophodan.
CAP...projekt koji jako volim, projekt koji volim iz više razloga...održava moju potrebu za radom s djecom koji me inače sam po sebi plaši, pa je ovo doza koja mi je sasvim uredu, način komunikacije koji od mene ne traži da se vješam na luster kako bih animirala četu nepoznatih klinaca koji na mene ostavljaju dojam straha kao iz "Djece kukuruza"...projekt koji održava moju potrebu za organizacijom...moju potrebu za "ja sam nekaj sad tu možda kao važna" osjećajem...moju potrebu za druženjem s kolegicama i prijateljicama koje su isto u njega uključene...moju potebu za timskim radom... oduzima jako puno vremena, a i daje puno zadovoljstva i osjećaja da pridonosim nekaj...i onda se na kraju bojim da ako preskočim i jednu radionicu ili ako kažem da sada nemam vremena za pomoću u organizaciji da ću biti otpisana, zaboravljena, izgubljena...nepotrebno...
Ma ja sam jedan najobičniji kontrol freek...pomalo...
Nije da se ne događa da odlelujam i da me ništa ne dira, ali iz tih mojih sedmo nebo faza me uvijek vrati neki poslovni angažman...i onda sam kompletna osoba... a koliko bih tek kompletna bila da mogu zatvoriti priču studiranja i nastaviti slobodno raditi ovo što već radim.
I osjećati se slobodnije u donošenju odluka o poslu koji radim...ovako sam samo jedno malo potrčkalo, pomalo smotano i raštrkano, zbunjeno i uslužno, radoholik bez pokrića, paučina u novčaniku...
Dajem sama sebi odgovore na pitanja koja mi se vrte bez prestanka...sve mi je jasno...ali sami sebi nismo dobri slušaći, savjetodavci...i bez obzira na to što sam nedavno shvatila da sam na kraju priče ipak sama sebi dovoljna...
Hm...raspisala sam se...o poslu naravno...jer o poslu je sada zabavnije misliti...
oni srcedrapateljni odnosi su vam već dosadni...
osjećaj da nemam s kim izaći van baš danas kada mi se ide...
osjećaj da mi fali osoba s kojom svakodnevni pričam preko MSNa...
te osjećaj da ni sama neznam zakaj sam odbila jedan sasvim dobar poziv u stilu:
"Reci zašto ne bi htjela
Imati me za prijatelja
Evo ja ću biti tvoj najbolji drug
Pa svrati na kavu ili na fuk"
a onda se pitati zašto imam osjećaj "prevelikog kreveta za mene jednu samu" (osim toga što je krevet fakat za dvije)...
Idem spavati jer bi mogla pretjerati bez pokrića...a život je u zadnje vrijeme tako lijep, topao, proljetan, nasmijan, onako po mojoj mjeri ispunjen (mada nisam sigurna dali stvarima koje želim)...u pon. krećem na Dancehall program u teretani...ubiti još jednu briju da nisam ritmična...
Pusam
Post je objavljen 14.04.2007. u 23:34 sati.