TRAMBULIN ZA SNOVE objavljeno u zbirci Priče s bloga, 2006.
Trambulin je bio moja ideja. Već treću godinu za redom promatram ga dok idemo na plažu, zatim uvečer dok izlazimo u grad i dok se onako umorni vračamo u apartman. Činimo to pješice. Da se mene pita išli bi autom, no ona želi da smršavim, istopim poput sladoleda na štapiću, zategnem dupe i svedem škembu do mjere kad smo se upoznali. Zato radimo veliki krug, uz more pa sve do grada. Usput prolazimo i pokraj gradskog parka. U parku, između borova, smjestio se lunapark, nasred lunaparka - trambulin i mala Ciganka. Mi je zovemo Razija. Iz godine u godinu u prolazu pratimo njeno odrastanje, donosimo sladoled i izmjenjujemo šale.
Ove godine u Razije je nastupila promjena. Narasla je, zaokružila u bokovima, ispod majice naziru se čvrste, propupale grudi. Više ne govori mnogo. Njeno tijelo progovorilo je umjesto nje. Protiv njene volje ono koketira sa svijetom kao s ogledalom. A to ogledalo je čarobno i odgovara na svako pitanje.
Ove godine, njeno veselo kikotanje koje je odjekivalo šumom nadglasavajući snažne zvučnike s kojih trešte domaće plesne poskočice, zamijenio je tajanstveni smiješak i pogled koji para sve zavjese. Ove godine ona me njime potpuno zaobilazi. Možda zato jer je zna da moj pogled sada zalazi negdje drugdje. Ove godine ona promatra moju ženu. I to je jasno kao dan. Vidi u njoj nešto što ja ne primjećujem, što mi ostaje sakriveno. Njen pogled propituje kako je moguće da tip poput mene uspijeva to nešto u nekome zatomiti, sakriti od nje same i od svijeta. Moja žena kao da sluti, ubrzava korak dok prolazimo, kao da se boji da bude razotkrivena, svaki puta nešto važno petlja po torbi ili mi odvlači pažnju kakvom primjedbom o oblacima, vremenu i o tome što još moramo kupiti u dućanu.
A meni već danima iz glave ne izlazi trambulin, dobivam snažan poriv skakati po njemu, okretati se u zraku, izvoditi figure, salta i akrobacije. Znam da će moja draga odbiti ako joj to i ponudim. Pokušavam je nagovoriti zaobilaznim putem.
„Hajde“, kažem, „idemo se voziti autićima.“
Ne odgovara
„Dobro, a da vidiš kako udaram bika u čelo? Znaš, imam snažan udarac.“
„Ne...“
„Vožnja na ringišpilu, šećerna vuna?“
„Ne dolazi u obzir.“
„Jesi li onda barem za skakanje po trambulinu?“
„Ma nema šanse!“
Bože, kao da stoji iza neke nevidljive crte, granice koju se ne usuđuje prijeći. Odmahnula je ljutito glavom i okrenula mi s prijezirom leđa. Ta ipak je ona bivša balerina i gimnastičarka. Zna sve te fore s balansiranjem i ravnotežom. Trambulini su bili sastavni dio njenog svijeta, ne fasciniraju je kao mene. Kad je bila klinka, pobjegla je sa cirkusom. Na livadi ispred njene zgrade jednog je dana samo osvanuo šareni šator. Sprijateljila se s malom cirkusantkinjom i uronila u tajne cirkuskog svijeta. A onda je jednoga dana livadica ostala prazna. S cirkusom je, skrivena u majušnom, oslikanom vagonetu, otišla i ona. Našli su je tek nakon par dana i vratili natrag. Nastala je poprilična frka oko svega toga. Mislim da je potisnula sve to s cirkusima i trambulinima, pa sada ne obraća pažnju na djevojčice po lunaparkovima. Možda se boji da se neka ponovo ne probudi u njoj, pa da opet ne pobjegne... ovog puta s vlasnikom kakva cirkusa? Tako bi jednim udarcem dobila i cirkus i sve djevojčice u njemu. Razmišljao sam o tome kako je nikad nisam vidio kako izvodi piruetu ili akrobacije… jednom se samo iznenada spustila u špagu, a zatim je, češkajući se po guzici, otišla do frižidera po narančin sok. I to je bila sva predstava.
I tako smo svakog dana šutke prolazili pokraj Razije i njenog trambolina. Sve do onog podneva kada sam pri povratku s plaže, onako natovaren torbom i svim onim stvarima koje je moja draga smatrala neophodnima za preživljavanje, liptao sav uznojen kroz spasonosni hlad borove šume. Spazih Raziju kako stoji nasred puta i ne uzmiče. Ne propušta nas pogledom kao mnogo puta do sad.
„No kaje?“, pitam je pomalo grubo, „Dosadno ti, a ? Oš' sladoled?“
„Jeli, a kad ćeš ti već jednom da skočiš?“, odgovara protupitanjem.
„Da skočim, kako to misliš?“
„Hajde vidi kaku ženu imaš. Kako te nije sramota? Skači, skači po trambulini, da malo skineš te kile. Što si taki?“
„He, he, ma skočio bih ja, ali bojim se da trambulin ne pukne.“
„Hihihi ne može da pukne. Prije ćeš ti prije da pukneš.“
„Jeli? Manemoj… a koliko je to skakanje?“
„Tebi dam đabe! Samo ako oćeš...“
Sada je šansa. Ostavljam torbu za plažu, luftić i novine i penjem se na trambulin. Skidam sunčane naočale i pružam ih ženi. Koristim priliku i hvatam je za ruku. Gleda me u čudu. Ukopala se na mjestu. Ne bi je pomakla niti dizalica.
„Hajde jebemu, popni se gore. Hop, no? Skoči ti luda vjeverice!
To je istina. Nekad je bila Zagijeva vjeverica. Izvodila je vratolomije na otvaranju Univerzijade, držala špalir dok se Dražen uspinjao s bakljom. A sada… sada stoji ovdje kao ukopana. Ne usuđuje se niti pogledom prijeći zamišljenu crtu. Gleda nekud u stranu. To li je znači njen odgovor? Ta može barem učiniti taj mali napor i gledati mene dok skačem.
„Gledaj me!“, vičem dok lamatam rukama spremajući se na odraz.
Prvi skok činim poput Armstronga dok stupa na mjesečevo tlo. Dijete sam ovog planeta, pomalo nesigurno na svojim nogama. Dok fiksiram pogledom vrhove nožnih prstiju, bojim se da ću se prejako odraziti i napraviti kaos u zračnom prometu, proletjeti kroz sve slojeve Zemljine atmosfere i tamo negdje daleko od oka postati hladno nebesko tijelo. Drugi skok dolazi sam od sebe. Odbijam se od trambulina i ponovno sam u zraku.
Vidim travu, vidim krošnje. Vidim plavetnilo koje kroz njih probija. Pokraj mene promiču majke s bebama u kolicima, preplanuli Bosanci na skeli obližnje građevine. Zatvaram oči. Mračno je. Za trenutak se bojim da ću uskočiti u neki dio sebe koji do sada nisam poznavao, dio s kojim ću se tek morati suočiti. Ta pomisao me u isto vrijeme uzbuđuje i užasava. Pred očima mi bljeska kao na filmskom platnu. Matineja u polupraznoj dvorani kina Partizan. Sjedim tamo negdje u prvome redu. Ulazi Mali Zmaj. Bruce Lee skida bluzu i ostaje u potkošulji. Vidim platane i Zrinjevac… vidim tulum i na njemu svoju ženu. Vidim je s leđa, izgleda kao srednjoškolka dok pleše sentiš s nekim klincem. Vidim Vukovar u plamenu. Gledam ga iz perspektive granata dok udaraju o pročelja kuća, prže kumulativnim mlazom sve što se nalazi iza njih. Breaking news CNN-a, njuške koje daju izjave. Komisiju s diplomskog, avion kako udara o Twinse. Slike lastavica i galebova. Glavu preklanog pijetla. I onda malu Ciganku. Njezine oči, oči su moje žene. Njezine divlje, veličanstvene oči.