Marketing
My honest thoughts.... ?
I tako, gotovi još jedni praznici.
Neki se možda i vesele.
Ja zapravo i nisam toliko tužna, tužna sam zato jer sam morala napravit neke stvari koje nisam. Ali, ja najbolje funkcioniram kad imam večer prije roka – onda se sve najbolje napravi... Ali to je istina. Ja ne mogu raditi nešto ili učiti, ako mi to neće trebat u istom tjednu u kojem to učim. Jednostavno se ne mogu natjerat...
U zadnjih par dana, na susjednim blogovima pere neka melankolija oko rastanka našeg razreda. Stvarno ne znam čemu sad to. Kao prvo, mi nikad nismo bili baš neki sjajan razred, da je baš svih 27 bilo za jednu stranu. Što je i pozitivno, jer znate kako se kaže, ako svi misle isto, to znači da netko ne misli. I mislim da je sigurno jedna od pozitivnih strana našeg razreda ta što smo sigurno profesorima ostali negdje zabilježeni, jer kao prvo, sigurno nismo ona 'klasična' gimnazija, i kao drugo mislim da je svaka osoba u razredu vrlo posebna i jaka ličnost, svatko je puknut na svoj način. I mislim da se upravo zbog toga i ne slažemo toliko jer smo jednostavno full različiti.
I sasvim je normalno da se kroz ove 4 godine netko posvađao, netko zamrzio, netko zavolio još više, netko shvatio kako mu nije pravi prijatelj onaj za koga je mislio da je itd.
To su sve sastavne stvari naših srednjoškolskih dana.
Ne mogu reći da mi neće faliti te 4 godine, jer moram priznat da su mi u ovih mojih 17, te 4 možda bile i najbolje. Jer nekako, upoznaš sebe, upoznaš prljavu igru zvanu 'život', upoznaš užasno puno ljudi, upoznaš nepravdu, laž, prijevaru... Sve u te 4 godine je bilo vrlo poučno. Prvo pijanstvo, prva cigareta, prva ljubav, prvo razočarenje, prva loša ocijena, prvi neopravdani sati, prve lažne ispričnice, prve lažne svjedodžbe...
Ali ja ovo ne pišem zato jer sam tužna jer se rastajem od 26 posebnih ljudi. Ja sam to prihvatila puno ranije nego možda neki koji su sad shvatili da se rastajemo, znam da svako razdoblje nosi svoje dobre i loše strane, a mislim da bi trebali zaboraviti one neke loše stvari našeg druženja kroz 4 godine, i istaknuti ono pozitivno u našem odnosu, iako neki misle da je toga vrlo vrlo malo. Ja ne mogu reći da ne volim razred, ja ga poštujem, ne volim sve ljude u njemu, i mislim da nitko ne voli baš svih, ali drago mi je da sam bila dio i tog 4g, ili ti 4. vrtića !!!
I moja zadnja misao – želim svima upad na faks, koji su oni željeli, i ne bi htjela da mi itko išta zamjera, jer ja ne zamjeram ništa nikome (vjerujte mi o ovome sam razmišljala i shvatila da ne zamjeram nikome baš ništa, sve se desilo kako se moralo), niti ikoga mrzim, dapače...
Sretno 4G !!!!!!!!
Post je objavljen 14.04.2007. u 20:21 sati.